BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
VRHOVNI SUD
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Broj: 23 0 P 053373 24 Rev
Sarajevo, 20.02.2024. godine
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija: Marijana Omerčaušević, predsjednica vijeća, Mustafa Šabić i Fatima Mrdović, članovi vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. S.D. i 2. I.D., obje iz B.K., koje zastupaju punomoćnici Hamdija i Dinka Velagić, advokati iz Bihaća, protiv tuženih: 1. M.A., 2. E.D., koga zastupa zakonski zastupnik majka Š.D. i 3. M.D., iz V.K., svi zastupani po punomoćnicima Sanilu Hasiću i Amelu Šabiću, advokatima iz Bosanske Krupe, radi utvrđenja da su tuženi primljenim poklonom namireni u svojim nasljednim pravima v.p.s. naveden u tužbi 31.000,00 KM, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj: 23 0 P 053373 23 Gž od 03.10.2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20.02.2024. godine donio je sljedeću:
P R E S U D U
Revizija se odbija.
Odbija se zahtjev tuženih za naknadu troškova revizijskog postupka.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj: 23 0 P 053373 22 P od 12.06.2023. godine odlučeno je:
Tužbeni zahtjev tužiteljica koji glasi: “Utvrđuje se da su primljenim poklonima na osnovu ugovora o nekretnina između ostavitelja I.D. i tuženih M.A., E.D. i M.D. svi djeca umrlog ostavitelja I.D. iz B.K. sa prebivalištem u V.K., ul. ... , zaključen dana 14.08.2003.godine, koji ugovor je proveden u zemljišnoj knjizi pa se predmetne neketnine vode kao suvlasništvo sa po ¼ dijelova tuženih, u cjelosti namireni svojim nasljedno pravnim zahtjevima u ostavinskom postupku koji se iza ostavitelja I.D. vodi pred Općinskim sudom Bos.Krupa pod brojem 18 0 O 048752 21 O.
Ovu činjenicu tuženi su dužni priznati jer će u protivnom istu zamijeniti ova presuda, te su dužni tužiteljima solidarno nadoknaditi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude „ odbija se u cijelosti kao neosnovan.
Obavezuju se tužiteljice da tuženima nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.070,25 KM, u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
Sa viškom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.071,75 KM tuženi se odbijaju kao neosnovani.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj: 23 0 P 053373 23 Gž od 03.10.2023. godine, povodom žalbi parničnih stranaka, odlučeno je:
Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje u odlukama o usvajanju tužbenog zahtjeva (stav I , II i III izreke).
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 2.112,00 KM i troška takse na žalbu.
Žalba tuženog se odbija kao neosnovana i prvostepena odluka o parničnim troškovima potvrđuje.
Odbija se zahtjev tuženih za naknadu troška za sastav žalbe u iznosu 1.890,00 KM.
Protiv drugostepene presude tužiteljice su, blagovremeno, izjavile reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
U odgovoru na reviziju tuženi predlažu da se revizija odbaci kao nedopuštena, a revidenti obavežu da tuženim nadoknade troškove sastava odgovora na reviziju.
Ispitujući pobijanu presudu u okviru razloga revizije i razloga iz člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15, dalje ZPP) ovaj sud je odlučio:
Revizija nije osnovana.
Nije osnovan revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka.
Tužiteljice se u reviziji pozivaju na povredu odredaba parničnog postupka iz člana 8., 123. stav 1., 125. stav 4. i 126. ZPP, a koji prigovori, po ocjeni ovog suda, nisu osnovani.
Drugostepeni sud nije postupio protivno članu 8. ZPP.
Suprotno istaknutom prigovoru, po ocjeni ovog suda, drugostepeni sud je prilikom donošenja pobijane odluke, u postupku ocjene izvedenih dokaza, odlučujući o žalbama parničnih stranaka pravilno zaključio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio pravilno i u skladu sa članom 8. ZPP, i na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio činjenice odlučne za ovaj spor, za koji zaključak je u obrazloženju svoje odluke dao potpune i pravilne razloge, prihvatljive i za ovaj sud bez potrebe za ponavljanjem, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna. Drugostepeni sud je svoju odluku donio prihvatajući pravilnim i potpunim činjenična utvrđenja prvostepenog suda, pa dakle nije utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi, u kom slučaju bi se jedino, eventualno, moglo govoriti o samostalnoj ocjeni dokaza od strane drugostepenog suda, pa ni sa tog stanovišta ne postoji povreda člana 8. ZPP, koja bi bila učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.
To što se tužiteljice „ne slažu“ sa zaključcima drugostepenog suda o pravilnosti i zakonitosti prvostepene presude u dijelu kojim su je one osporavale i što nisu „zadovoljne“ donesenom odlukom ne čini pobijanu presudu samo zbog toga nezakonitom, jer slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, što tužiteljice upravo čine dajući u reviziji svoju ocjenu pojedinih dokaza. Ovo tim više što to u konkretnom slučaju uključuje u sebi i prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni (član 240. stav 2. ZPP).
Drugostepeni sud nije postupio ni protivno odredbama člana 123. stav 1., 125. stav 4. i 126. ZPP.
Članom 123. stav 1. ZPP određeno je da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, stavom 2. da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku, članom 125. stav 4. da ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate, a članom 126. da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Imajući u vidu da je predmet spora zahtjev za uračunavanje poklona zakonskim nasljednicima u njihov nasljedni dio, u takvim okolnostima da bi tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi i tokom postupka eventualno moglo biti udovoljeno, u smislu odredaba člana 49. stav 1. i 3., 51. stav 1., 55. i 33. Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine, bilo je nužno da tužiteljice dokažu vrijednost poklonjene stvari tuženim (nezavršena kuća u Velikoj Kladuši) u trenutku smrti ostavitelja (11.03.2021. godine), a prema njenom stanju u vrijeme kada je poklon učinjen (14.08.2003. godine).
Na okolnost stanja poklona u vrijeme kada je poklon učinjen i njegove vrijednosti u vrijeme kada je ostavitelj umro tužiteljice nisu predlagale niti izvele nikakve dokaze, a bile su dužne u smislu naprijed navedenih odredaba ZPP.
Tužiteljice su na okolnost utvrđivanja vrijednosti stambenih objekata, koji su predmet spora, predložile dokaz u vidu vještačenja po vještaku građevinske struke koji je uradio nalaz i mišljenje i izračunao sadašnju vrijednost oba objekta, a kom nalazu i mišljenju tužiteljice nisu ni u jednom dijelu prigovorile.
Neosnovana je tvrdnja revidentica da su činjenice stanja i vrijednosti poklonjene stvari u vrijeme kada je poklon učinjen i kada je ostavilac umro općepoznate te ih nije ni trebalo dokazivati. Ovo iz razloga jer se uobičajeno pod pojmom „općepoznata činjenica“ smatra ona koja je poznata svakom „prosječnom“ čovjeku ili znatnom broju osoba u određenoj zajednici, a po ocjeni ovog suda činjenice stanja objekta u vrijeme učinjenog poklona i pogotovo njegova vrijednosti u vrijeme smrti ostavitelja nisu općepoznate činjenice, pa ih je trebalo u postupku dokazati, a što tužiteljice nisu učinile.
Paušalan je, neobrazložen i ničim dokazan prigovor o postupanju drugostepenog suda protivno članu 126. ZPP, te ga ovaj sud i nije šire obrazlagao.
Kako nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka, na koje revizija neosnovano ukazuje, to nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da su tuženi primljenim poklonom namireni u svojim nasljednim pravima iza ostavitelja (otac parničnih stranaka).
Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan ovaj sud (član 240. stav 2. ZPP), proizilazi da je ostavitelj I.D. dana 14.08.2003. godine, kao darodavac, zaključio ugovor o darovanju sa daroprimcima Š.D.,M.D.1, M.D. i E.D., kojima je na jednake dijelove darovao nekretninu upisanu u p.l. b.r. 2174 k.o... iz zk.ul.br. 2477 k.o..., u ugovoru je naznačeno da se daroprimci na osnovu ugovora bez daljnjeg pitanja i odobrenja darodavca mogu upisati u zemljišnim knjigama i drugim javnim registrima te da vrijednost darovanih nekretnina procjenjuju na iznos od 10.000,00 KM. Utvrđeno je da je u toku ostavinski postupak iza ostavitelja kod Općinskog suda u Bosanskoj Krupi koji je prekinut, te da ostavinsku masu čine nekretnine označene kao k.č.br.24-82/2 upisane u p.l.br. 1411 k.o. ... sa dijelom suposjeda ostavitelja od 1/2, da je u momentu darovanja (što je utvrđeno iz iskaza tuženih datih u svojstvu parnične stranke, kao i svjedoka) u momentu darovanja na zemljištu kojoj je predmet ugovora kuća bila izgrađena sa prvim spratom, a da su nakon toga vršena ulaganja i dogradnja kuće od strane tuženog M.D., da je vještak građevinske struke procijenio tržišnu vrijednost zemljišta i kuće u Velikoj Kladuši na dan izrade nalaza (15.04.2023. godine) na iznos od 192.358,35 KM, a vrijednost kuće i dvorišta u Bosanskoj Krupi na iznos od 286.998,50 KM.
U navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je donio presudu kojom je odbio zahtjeve iz tužbe, kao u izreci presude.
Drugostepeni sud je u cijelosti prihvatio pravilnim činjenična utvrđenja, zaključke, pravna shvatanja i obrazloženje odluke prvostepenog suda (a koje revizijom osporavaju tužiteljice) pa je njihovu žalbu odbio kao neosnovanu, odlučivši kao u izreci presude.
Po ocjeni ovog suda, suprotno prigovorima revizije, ovakve odluke nižestepenih sudova su pravilne i zakonite i revizijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava nisu dovedene u sumnju, jer su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili zahtjeve tužiteljica, temeljem relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ broj 80/14 i 32/19 Odluka Ustavnog suda BiH, dalje ZON).
Pitanja koja su predmet ovog spora uređena su odredbama člana 49., 51., 55. i 33. ZON, na način da je članom 49. stav 1. određeno da se svakom zakonskom nasljedniku u nasljedni dio uračunava sve ono što je na bilo koji način dobio na poklon od ostavitelja, stavom 3. da se poklon ne uračunava ako je ostavitelj izjavio u vrijeme poklona ili kasnije ili u testamentu ili u ugovoru o nasljeđivanju da se poklon neće uračunati u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila ostaviteljeva volja, članom 51. stav 1. da se uračunavanjem poklona i legata vrši na taj način što ostali nasljednici dobivaju iz ostavine odgovarajuću vrijednost, a poslije toga ostatak ostavine dijeli se među svim nasljednicima, članom 55. da se određivanje vrijednosti poklona pri uračunavanju poklona nasljedniku u nasljedni dio vrši u skladu sa odredbama člana 33. ovog zakona, a članom 33. da se pri procjenjivanju poklona uzima vrijednost poklonjene stvari u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema njenom stanju u vrijeme kada je poklon učinjen.
Ovaj sud smatra da su citirane odredbe materijalnog prava u dovoljnoj mjeri jasno određene, te ne bi trebalo biti dileme oko pravilnog tumačenja i primjene istih, te da su nižestepeni sudovi navedene norme pravilno tumačili i iste pravilno primijenili pri donošenju svojih odluka.
U konkretnim okolnostima da bi zahtjevima iz tužbe, eventualno, bilo udovoljeno tužiteljice su te koje su bile dužne u smislu člana 7. stav 1., 123. stav 1. i 126. ZPP dokazati dvije ključne činjenice a tiču se stanja poklonjene stvari u vrijeme kada je poklon učinjen i njene vrijednosti u vrijeme smrti ostavitelja, a one na te okolnosti dokaze nisu provodile, pa samim tim nisu ni dokazale navedene činjenice.
Naime, tužiteljice su predlagale i izvele dokaz vještačenje po vještaku građevinske struke, u smislu člana 148. stav 1. ZPP predložile su predmet i obim vještačenja, sa zadatkom vještaku ,, da se izvrši tržišna procjena vrijednosti objekata u Velikoj Kladuši i Bosanskoj Krupi“, ne odredivši u koje vrijeme treba izračunati vrijednost poklona, a predložile su i osobu koja treba da obavi vještačenje, čemu je sud u cijelosti i udovoljio, na način da je odredio ličnost vještaka, predmet spora, obim i predmet vještačenje na način „da odredi tržišnu vrijednost stambenog objekta u Velikoj Kladuši (koji je bio predmet poklona) i tržišnu vrijednost nekretnina u Bosanskoj Krupi (koje su predmet ostavinskog postupka)“, te rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja, te je u takvim okolnostima vještak smatrao da po rješenju suda ima zadatak da utvrdi tržišnu vrijednost obaju objekata u vrijeme izrade nalaza i mišljenja, a što je vještak i učinio utvrdivši vrijednost istih u vrijeme izrade nalaza i mišljenja.
Ovakvo postupanje prvostepenog suda nije bilo u skladu sa odredbom člana 81. stav 2. ZPP, jer činjenica tržišne vrijednosti objekta, koji je bio predmet poklona, u vrijeme izrade nalaza i mišljenja (15.04.2023. godine) nije pravno relevantna za donošenje odluke o tužbi tužitelja. Pravno relevantne činjenice u smislu relevantnih odredaba ZON su bile stanje stambenog objekta u Velikoj Kladuši u vrijeme kada je poklon učinjen (14.08.2003. godine) i njegova vrijednost u vrijeme smrti ostavitelja (11.03.2021. godine).
Iako se radi o pogrešnom postupanju prvostepenog suda, na navedeni propust se žalbom niti revizijom tužiteljica ni na koji način ne ukazuje, pa isti nije mogao biti ni sankcionisan od strane viših sudova, imajući u vidu odredbe člana 221. i 241. stav 1. ZPP.
Vještak je uradio nalaz i mišljenje, procijenivši trenutnu tržišnu vrijednost obaju objekata, a na ročištu za glavnu raspravu od 27.04.2023. godine, ovakvom nalazu i mišljenju punomoćnik tužitelja nije ni u jednom dijelu prigovorio, niti je imao pitanja vještaku (izričita izjava punomoćnika), a vještak je u nastavku saslušanja objasnio da je vrijednost objekata procijenio na dan 15.04.2023. godine, te dodatno objasnio da mu nije poznato kako je bilo stanje poklonjenog objekta 2003. godine, jer mu to i nije bio zadatak.
U takvim okolnostima, dakle, kada tužiteljice na okolnost stanja poklonjene stvari u vrijeme kada je poklon učinjen i njegove vrijednosti u vrijeme smrti ostavioca nisu predlagale i izvodile nikakve dokaze, a kako sud ne raspolaže znanjem da sam utvrdi te činjenice, a ne radi se ni o općepoznatim činjenicama koje ne treba dokazivati, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi, kada su primjenom pravila o teretu dokazivanja odbili zahtjeve iz tužbe, dajući u svojim odlukama o razlozima odbijanja valjane i argumentovane razloge (prvostepeni sud na strani 6., 7. i 8., a drugostepeni na strani 2. i 3.), a koje razloge ovaj sud prihvaća kao svoje bez potrebe za ponavljanjem.
Po ocjeni ovog suda podnesenom revizijom se ni na koji način i ni u kom dijelu ne dovodi u sumnju zakonitost pobijane odluke.
Preostali navodi tiču se, bilo činjeničnih utvrđenja koja u revizijskom postupku nisu relevantna, te ih ovaj sud i nije cijenio (član 240. stav 2. ZPP), ili nisu od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora (član 231., u vezi člana 253. ZPP) pa ih ovaj sud i nije posebno obrazlagao.
Zbog svega iznesenog valjalo je primjenom člana 248. ZPP reviziju odbiti i odlučiti kao u stavu 1. izreke ove presude.
Primjenom člana 397. stav 1., u vezi sa članom 387. stav 1. ZPP, odbijen je zahtjev tuženih za naknadu troškova revizijskog postupka, jer podnošenje odgovora na reviziju nije bilo potrebno radi vođenja parnice (stav 2. izreke).
Predsjednica vijeća
Marijana Omerčaušević, s.r.