BOSNA I HERCEGOVINA      

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE  

UNSKO SANSKI KANTON     

KANTONALNI SUD U BIHAĆU  

Broj: 23 0 P 053373 23 Gž

Bihać, 03.10.2023. godine

      Kantonalni sud u Bihaću u vijeću sastavljenom od sudija Fikrete Hadžić kao predsjednika vijeća, Muhameda Cimirotića i Vlatke Ivaniš kao članova vijeća, u pravnoj stvari

tužiteljica S.D. iz B.K. i I.D. iz B.K., zastupane po punomoćnicima advokatima Veladžić Hamdiji i Veladžić Dinki iz Bihaća, protiv tuženih M.A., E.D., zastupan po zakonskom zastupniku majci Š.D. i M.D., svi iz V.K., ul. …, svi zastupani po punomoćnicima advokatima Hasić Sanil i Šabić Amel iz Bosanske Krupe, radi utvrđenja da su tuženi namireni u svojim nasljednim pravima, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženih izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 053373 22 P od 12.06.2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 03.10.2023. godine donio je

                              P R E S U D U

Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje u odlukama o usvajanju tužbenog zahtjeva (stav I , II i III izreke).

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 2.112,00 KM i troška takse na žalbu.

Žalba tuženog se odbija kao neosnovana i prvostepena odluka o parničnim troškovima potvrđuje.

Odbija se zahtjev tuženih za naknadu troška za sastav žalbe u iznosu 1.890,00 KM.

                              O b r a z l o ž e n j e

      Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev sa sadržajem kao u stavu I izreke i zahtjev za naknadu troška, a obavezane tužiteljice da tuženima naknade parnični trošak.

      Protiv te presude žalbu su izjavili tužitelji i tuženi.

      Tužitelji presudu pobijaju u odlukama o odbijanju tužbenog zahtjeva, a tuženi pobijaju presudu u odluci o odbijanju dijela zahtjeva za naknadu troška iz stava IV izreke.

      Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

      Žalba nisu osnovane.

      Ovaj sud ispitao je pobijanu odluku u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti te odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:

      Prvostepeni sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice koje ni žalbom tužitelja nisu sa uspjehom dovedene u sumnju pa te činjenice i žalbeni sud uzima kao pravilno i potpuno utvrđene.

      Na utvrđene činjenice prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz člana 49. do člana 52. Zakona o nasljeđivanju, a po ocjeni žalbenog suda pravilno primijenio i član 33. istog Zakona, koji normira procjenjivanje vrijednosti poklona.

      Iz utvrđenih činjenica slijedi da je ostavitelj tuženima poklonio svoj suvlasnički dio nekretnina, a u ugovoru navedena njihova procijenjena vrijednost nekretnina od strane ugovarača, pa tužitelji tužbenim zahtjevom traže da sud utvrdi da su tuženici primljenim poklonima u cijelosti namireni u svojim nasljednim dijelovima kao nasljednici iza ostavitelja. Dakle, prema sadržaju tužbenog zahtjeva slijedi da tužitelji traže utvrđenje da su tuženici primljenim poklonom u cijelosti namireni u svojim nasljednim dijelovima.

      Prvostepeni sud je pravilno utvrdio činjenice da iz predmetnog Ugovora o poklonu od 14.08.2003. godine, ovjerenog kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši, slijedi da je I.D.1 poklonio tuženima nekretnine označene u ugovoru, ali u ugovoru ostavilac nije izjavio svoju volju da se poklon ne uračunava u nasljedni dio, iz čega slijedi da bi se poklon trebao uračunati tuženima kao nasljednicima. Po ocjeni žalbenog suda pravilno je prvostepeni sud zaključio da tužitelji nisu dokazali činjenice relevantne za uračunavanje poklona u nasljedni dio, kakav zaključak prihvata i žalbeni sud, ali uz dodatna obrazlaganja materijalnog prava od strane žalbenog suda, na koja se prvostepeni sud nije pozvao.

      Naime, prema članu 55. Zakona o nasljeđivanju koji normira „određivanje vrijednosti poklona pri uračunavanju“ je propisano, određivanje vrijednosti poklona pri uračunavanju poklona nasljedniku u nasljedni dio vrši se u skladu sa članom 33. ovog Zakona, a član 33. istog Zakona pod nazivom „procjenjivanje poklona“, propisuje, pri procjenjivanju poklona uzima se vrijednost poklonjene stvari u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema njenom stanju u vrijeme kada je poklon učinjen. Budući da je poklon učinjen dana 19.08.2003. godine, a ostavitelj umro 2017. godine, to slijedi da su tužitelji u postupku trebali dokazati vrijednost naslijeđene imovine tuženih, prema stanju nekretnina kakve su imale 2003. godine u vrijeme poklona, a prema vrijednosti tih nekretnina u času smrti ostavitelja.

      Međutim, kako i prvostepeni sud utvrđuje da su tužitelji dokazali vrijednost nekretnine u vrijeme ovog sudskog postupka vještačenjem 2023. godine, ali ne u vrijeme propisano citiranom zakonskom odredbom.

      Iz prednjeg slijedi da prema pravilu u teretu dokazivanja tužitelji nisu dokazali vrijednost nekretnine primljene na poklon, da bi se usporedbom te vrijednosti i vrijednosti cjelokupne imovine ostavitelja moglo utvrditi u kom obimu se učinjeni poklon može uračunati u nasljedni dio ostavitelja.

      Slijedom prednjeg žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana, a prvostepena presuda u odluci o glavnoj stvari potvrđena temeljem člana 226. Zakona o parničnom postupku.

      Žalba tuženih protiv odluke o parničnim troškovima nije osnovana.

      Iako je bila označena u tužbi, u uvodu prvostepene presude nije označena vrijednost predmeta spora, a sud ju je trebao označiti u smislu obaveze iz odredbe čl.191. stav 2 Zakona o parničnom postupku koji propisuje sadržaj uvoda presude a kao obavezni element je i oznaka vrijednosti predmeta spora. 

      Budući da ona nije označena, a trebala je biti, to su povrijeđene navedene odredbe ZPP-a što čini relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se pazi samo po prigovoru stranke. Tuženici nisu žalbom presudu pobijali zbog toga što je prvostepeni sud propustio u uvodu presude označiti vrijednost predmeta spora, pa prvostepena presuda u uvodu ostaje bez oznake vrijednosti spora.

      U postupku su tuženici bili zastupani po punomoćniku advokatu, to im pripada naknada troška za zastupanje prema Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u F BiH (tarifa). 

      S obzirom da u uvodu presude nema označene vrijednosti predmeta spora, to se odlučivanje o visini naknade troškova postupka ne može ravnati po vrijednosti spora iz presude jer je nema označene. Pri tome se ne može uzeti vrijednost spora označena u tužbi, jer je nema označene u presudi a samo oznaka vrijednosti spora u uvodu presude je relevantna, jer je obavezni dio uvoda presude.

      Budući da su tuženici zastupani po advokatu i s toga imaju pravo na naknadu troška zastupanja to, po mišljenju ovoga suda, izračun visine troškova i naknade istih ima se računati prema najnižem iznosu vrijednosti spora iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u F BiH prema čl.12., a to je od 0,00 KM do 5.000 KM za koju vrijednost spora je nagrada za zastupanje po advokatu u iznosu 240,00 KM (80 bodova po 3,00 KM). Ta osnovica i kada se uveća za 40 % za zastupanje još dva tuženika, opet daju manji iznos naknade troškova za zastupanje nego što je dosudio prvostepeni sud, i znatno manje od iznosa naknade troška koji se žalbom traži.

      Budući da su žalbu protiv odluke o troškovima izjavili samo tuženi, a pripada im manje naknade troška od dosuđenog iznosa, to žalbeni sud ne može preinačiti odluku o troškovima na manji iznos, jer bi to bilo na štetu žalitelja a samo se on žalio, a ovo u smislu čl.230. Zakona o parničnom postupku.

      Slijedom prednjeg odbijena je žalba tuženih kao neosnovana a pobijana prvostepena odluka o troškovima postupka potvrđena temeljem čl.235. tačka 2. u vezi čl.398. Zakona o parničnom postupku.

      Odbijeni su zahtjev tužitelja i tuženoga za naknadu troška za sastave žalbi jer sa žalbama nisu uspjeli pa nemaju pravo na naknadu troška od protivne stranke u smislu čl.386. Zakona o parničnom postupku.

                                                            Predsjednik vijeća:

                                                            Fikreta Hadžić