BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
UNSKO-SANSKI KANTON
KANTONALNI SUD U BIHAĆU
Broj: 23 0 P 044514 21 Gž 2
Bihać, 15.03.2022.godine.
Kantonalni sud u Bihaću u vijeću sastavljenom od sudija ovog suda Rekić-Midžić Edite, kao predsjednika vijeća, Ćoralić Bahre i Kudić Rusmire, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E.S., sin A. iz V.K., nastanjen u ul..., V.K., zastupan po punomoćniku advokatu Mujagić Feridu iz Bihaća, ul. Bosanska br.10, protiv tuženog „Agrokomerc“ dd., Velika Kladuša, ul. Trg Ahmeta Mržljaka br.1, zastupan po punomoćniku zaposleniku R.H., radi utvrđenja vsp. 11.000,00 KM, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj: 23 0 P 044514 20 P 2 od 19.10.2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 15.03.2022.godine, donio je sljedeću:
P R E S U D U
Žalba se ODBIJA kao neosnovana, a prvostepena presuda se POTVRĐUJE.
ODBIJA se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe po punomoćniku u iznosu od 1.053,00 KM.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je tuženi Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša kao davalac stana na korištenje i kao prodavac s jedne strane sa tužiteljem E.S. sin A. iz V.K. kao nositeljem stanarskog prava i kao kupcem s druge strane zaključio ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo br. 603/18 od 24.04.2018.godine, za kupoprodajnu cijenu od 34.902,92 KM koja se plaća certifikatima, a koji stan se nalazi u Velikoj Kladuši u ulici Maršala Tita Diletacija C 2, ulaz kat 4 broj stana 17, a koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje i pomoćnih prostorija, kupatila ukupne korisne stambene površine od 62,55 m2.
2. Utvrđuje se da je tužitelj E.S. iz V.K. ovlašten izvršiti uplatu kupoprodajne cijene u iznosu od 34.902,92 KM certifikatima iz osnova potraživanja građana utvrđenih posebnim propisima, a po utvrđenom ugovorom o kupoprdoaji stana na kojem postoji stanarsko pravo br. 603/18 od 24.04.2018.godine.
3. Utvrđuje se da je cijena stana u ugovoru o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo br. 603/18 od 24.04.2018.godine u iznosu od 34.902,92 KM, obračunata sukladno Zakonu o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova (čl. 11. i 12.)
4. Utvrđenje iz tačke 3 ove presude, zamjenjuje potvrdu – ispravu da je ugovorena cijena stana i način plaćanja certifikatima, utvrđena prema Zakonu o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova.
5. Tuženi je dužan trpiti da se na osnovu utvrđenja iz tačke 1-5 ove presude tužitelj u zk uredu Općinskog suda u Velikoj Kladuši uknjiži kao vlasnik nekretnine – stana iz tačke 1. izreke ove presude sa dijelom 1/1 i posjednik u katastru nekretnina Općine Velika Kladuša
6. Tužitelj je obavezuje da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka.“ (stav I izreke)
Istom presudom odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da je tužitelj E.S. sin A. iz V.K., temeljem dosjelosti stekao pravo vlasništva na stanu koji se nalazi u Velikoj Kladuši, ul. Maršala Tita, Diletacija “C” ulaz 2, IV kat brj stana 17, koji se sastoj od dvije sobe, kuhinje i pomoćnih prostorija, kupatila, ukupne korisne stambene površine 62,55 m2. Tuženi “Agrokomerc” d.d. Velika Kladuša je dužan trpiti da se na osnovu utvrđenja iz stava II tačka 1.1. izreke presude, tužitelj u zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Velikoj Kladuši uknjiži kao vlasnik nekretnine u dijelu 1/1 I da se upiše kao posjednik nekretnine u evidenciji Katastra Općine Velika Kladuša.“ (stav II izreke)
Također je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženi solidarno naknade troškove parničnog postupka u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. (stav III izreke)
Protiv navedene presude tužitelj je po punomoćniku blagovremeno izjavio žalbu i to samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava. predlaže da se žalba uvaži, prvostepena presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji. Traži se trošak sastava žalbe po punomoćniku u iznosu od 1.053,00 KM.
U obrazloženju žalbe se navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je raspolaganje stranaka u pogledu plaćanja kupoprodajne cijene stana u certifikatima suprotno odredbama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova obzirom da tužitelj prije aprila 1992. godine nije bio radnik tuženog preduzeća nego da je u periodu od 07.05.1991. godine do 25.08.1993. godine bio zaposlen u dd „Bihaćka pivovara“ u Bihaću iako je utvrdio da je tužitelj bio zaposlen kod tuženog prije aprila 1992. godine, ali od 16.02.1981. godine do 06.05.1991. godine, da je zbog toga sud zaključio da tužitelj ne može platiti predmetni stan certifikatima, da se ne zna na temelju koje vrste pravnog tumačenja je sud došao do navedenog zaključka jer da se leksičkim tumačenjem člana 12 Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova može izvesti zaključak o primjeni navedene odredbe u konkretnom slučaju zbog toga što nije važno u kojem periodu i kojem trajanju je tužitelj bio radnik preduzeća da bi mogao ostvariti prava iz člana 12 navedenog Zakona, da se zaključak prvostepenog suda ne može izvući ni iz teleološkog tumačenja tako da bi radnik koji je imao samo mjesec dana radnog staža u preduzeću počev od 01. marta 1992. godine ostvario pravo na plaćanje stana u certifikatima dok radnik koji je imao više od 10 godina staža, ali u drugom vremenskom periodu prije aprila 1992. godine ne bi to pravo mogao ostvariti, da je cilj korištenja certifikata da građani mogu materijalizirati svoja opća potraživanja prema FBiH i da na taj način iskoriste certifikate kao što je u konkretnom slučaj te da je cilj pravne norme stvaranje povoljnijih uvjeta za kupovinu stanova radnika koji su radili u preduzeću prije aprila 1992. godine, da postoji nepreciznost u pogledu navedene norme, ali da to ne daje mogućnost sudu da je proizvoljno tumači, da je riječ o ugovoru građanskog prava što znači da je dozvoljeno ono što nije zabranjeno te da prvostepeni sud usko tumači navedenu odredbu Zakona bez objektivnih kriterija.
Ukazuje se da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to Zakon o stvarnim pravima FBiH (član 58 stav 1) kada je odlučivao o eventualnom tužbenom zahtjevu jer da su ispunjeni uvjeti za sticanje prava vlasništva dosjelošću.
Odgovor na žalbu nije dat.
Žalba nije osnovana.
Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u granicama žalbenih prigovora i po službenoj dužnosti, pa je odlučeno kao u izreci, iz sljedećih razloga:
Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi odlukom o dodjeli stana na korištenje broj 2627 od 22.09.2008. godine dodijelio tužitelju stan bliže opisan u izreci prvostepene presude kao svom radniku te utvrdio obavezu od tužitelja da po useljenju u stan zaključi sa Općinskim fondom, odnosno nadležnim organom za održavanje i upravljanje stanova ugovor o korištenju stana te da nakon toga stiče pravo na otkup stana u skladu sa Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, da je nakon toga i to protekom oko 10 godina tužitelj zaključio dana 24.04.2018. godine ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem je stečeno stanarsko pravo, da su tim ugovorom regulisana prava i obaveze ugovornih strana, a između ostalog utvrđena je i cijena stana u iznosu od 34.902,90 KM koja se ima platiti u certifikatima.
Dalje je utvrđeno da je Kantonalno pravobranilaštvo USK-a odbilo dati potvrdu na cijenu stana zbog toga što nije određeno plaćanje stana u novcu nego u certifikatima, a razlog je taj što je tužitelj prije aprila 1992. godine bio zaposlen u dd „Bihaćka pivovara“ u Bihaću.
Ovo činjenično utvrđenje se žalbom ne osporava jer žalba nije izjavljena iz tog žalbenog razloga.
U konkretnom slučaju sporna je primjena materijalnog prava, odnosno sporno je pravno pitanje da li tužitelj može kupoprodajnu cijenu platiti u certifikatima, odnosno sporna je primjena člana 12 Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova FBiH (Službene novine FBiH broj 28/2005 i broj 2/2008), a koja glasi:
„Plaćanje cijene stana vrši se novcem.
Plaćanje cijene stana može se ugovoriti odjednom ili otplatom u 10 jednakih godišnjih rata sa 1% godišnje kamate.
Izuzetno, ukoliko je stan dodijeljen licu koje je i prije aprila 1992. godine bilo radnik preduzeća, plaćanje cijene stana može se izvršiti certifikatima iz osnova potraživanja građana utvrđenih posebnim propisom.“
Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev zbog toga što je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti da tužitelj plati sporni stan certifikatima u smislu citirane odredbe člana 12 stav 3 Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova FBiH jer je tužitelj prije aprila 1992. godine bio zaposlen u dd „Bihaćka pivovara“ u Bihaću, odnosno nije bio zaposlenik tuženog prije aprila 1992. godine.
Prema stavu ovog suda zaključak prvostepenog suda je pravilan te je prvostepeni sud pravilno primijenio citiranu odredbu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova FBiH.
Ukazivanje žalbenih navoda da je tužitelj radio kod tuženog u periodu od 16.02.1981. godine do 06.05.1991. godine nije od značaja za primjenu navedene odredbe Zakona jer je intencija svih propisa donesenih nakon rata koji se odnose na stambenu problematiku bila da se stanje u toj oblasti, kao i u oblasti povrata imovine općenito, vrati na stanje koje je bilo prije aprila 1992. godine pa u tom kontekstu treba tumačiti i navedenu odredbu Zakona kako je pravilno zauzeo stav i prvostepeni sud.
Iz navedenih razloga ne stoji pogrešna primjena člana 12 stav 3 Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova FBiH kako se u žalbi tvrdi.
Eventualni tužbeni zahtjev se odnosi na sticanje prava dosjelošću na predmetnom stanu.
I ovaj tužbeni zahtjev prvostepeni sud je odbio zbog toga što se na stanove na kojima je stečeno stanarsko pravo, kao što je u konkretnom slučaj, ne mogu primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima FBiH u pogledu sticanja prava vlasništva dosjelošću jer se na tu oblast primjenjuju specijalni zakoni i to Zakon o stambenim odnosima FBiH, Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo FBiH te Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova FBiH. (ovi propisi regulišu uslove i način sticanja prava vlasništva na stanovima)
Ovaj stav prvostepenog suda je pravilan i u odnosu na eventualno postavljeni tužbeni zahtjev prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je i taj zahtjev odbio pa se u žalbi paušalno tvrdi suprotno.
Ovaj sud je cijenio i ostale navode žalbe, ali oni nisu uticali na zakonitost i pravilnost pobijane presude niti mogu dovesti do drugačije odluke pa ih nije bilo potrebno posebno obrazlagati u smislu člana 231 ZPP-a.
Pri donošenju pobijane presude nisu učinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa kako je pravilno primijenjeno materijalno pravo citirano u prvostepenoj presudi iz naprijed navedenih razloga, žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostepenu presudu potvrditi u skladu sa članom 226 ZPP-a.
Tužitelj nije uspio sa pravnim lijekom pa nema pravo na naknadu troškova sastava žalbe po punomoćniku u iznosu od 1.053,00 KM, radi čega je taj njegov zahtjev odbijen primjenom člana 386 stav 1 i člana 397 stav 1 ZPP-a.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Sudija
Rekić-Midžić Edita