BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HRECEGOVINE
HERCEGOVAČKO-NERETVANSKI KANTON
KANTONALNI SUD U MOSTARU
Broj: 58 0 Rs 258303 23 Rsž
Mostar, 1. 10. 2024. godine
Kantonalni sud u Mostaru, u vijeću sastavljenom sudija Vere Sudar, predsjednice vijeća, Tatjane Mijatović i Merime Ćatić, članica vijeća, u parničnom postupku tužilaca: 1. A.V., …, Č., 2. A.LJ. …, M., 3. M.M., …, M., 4. S.M., …, …, M., 5. Š.G., …, M., 6. J.G., …, M., 7. E.A., …, M., 8. S.B., … M., 9. N.D., …, M., 10. S.LJ., …, M., 11. A.LJ., …, M., 12. S.K. …, M., 13. Đ.DŽ., …, M., 14. S.O., …, M., koje zastupaju punomoćnici iz ZAK „Kebo & Guzin“, Ul. Adema Buća br. 17/1, Mostar, protiv tuženog Hercegovačko-neretvanskog kantona (dalje: HNK), Vlada HNK, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, koga zastupa zakonska zastupnica Edita Ljubičić, zamjenica Javnog pravobranioca HNK, Ul. kralja Zvonimira br. 14, Mostar, radi utvrđenja diskriminacije i naknade štete, v.sp. 12.260,00 KM (11.000,00 + 1.260,00), odlučujući o žalbi tuženog na presudu Opštinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 258303 22 Rs od 25. 9. 2023. godine, na sjednici vijeća održanoj 1. 10. 2024. godine, donio je:
PRESUDU
Žalba tuženog odbija se kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.
Odbija se zahtjev tužilaca za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
Obrazloženje
Prvostepeni sud donio je rješenje kojim je povučen dio tužbenog zahtjeva pod tačkom II koji glasi: “Nalaže se tuženom da prestane sa diskriminacijom tužitelja koji imaju VŠS i koji su zaposleni u JU OŠ Bijelo Polje na poslovima učitelja predmetne i razredne nastave, te da preduzme radnje sa ciljem da se izjednače koeficijenti za obračun plaće osoba sa VSS zaposlenim na radnom mjestu učitelja predmetne nastave u JU OŠ Bijelo Polje, koji imaju istu radnu sposobnost, odgovornost, fizički i intelektualni rad, kao i uslove rada“.
Istovremeno sa rješenjem sud je donio presudu kojom je u stavu I utvrđeno da je tuženi povrijedio pravo na jednako postupanje tužilaca (trebalo bi: prema tužiocima) po osnovu profesionalnog statusa na način da je tužioce kao zaposlenike JU OŠ Bijelo Polje sa višom stručnom spremom, zaposlene na radnom mjestu učitelja predmetne i razredne nastave, Odlukom Vlade HNK o izjednačavanju koeficijenata za plate zaposlenih u osnovnim školama sa VSS sa koeficijentima zaposlenih u srednjim školama HNK-a, br.05-OI -02-2498/21 od 15. 12. 2021. godine, stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na zaposlenike u JU OŠ Bijelo Polje koji obavljaju poslove učitelja predmetne i razredne nastave sa visokom stručnom spremom, sa radom jednakih vrijednosti, sa istom radnom sposobnošću, odgovornošću, fizičkim i intelektualnim radom, vještinama kao i uslovima rada.
U stavu II do XIV tuženi je obavezan da svim tužiocima isplati određene novčane iznose na ime naknade štete nastale diskriminacijom, sa zakonskom zateznom kamatom određenom na mjesečne iznose od 1. 2. 2022. godine do 1. 4. 2023. godine.
U stavu XV tuženi je obavezan da tužiocima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.596,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana pravosnažnosti presude do konačne isplate.
Blagovremenom žalbom prvostepenu presudu pobija tuženi iz svih zakonom predviđenih razloga i predlaže da drugostepeni sud presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak ili da je preinači i odbije tužbeni zahtjev tužilaca. Smatra da se povlačenje dijela tužbe kako je navedeno na ročištu održanom 11. 7. 2023. godine odnosi na kompletan tužbeni zahtjev, jer se i tačka I i tačka II zasnivaju na diskriminaciji. Navodi da su kontradiktorni izreka i obrazloženje presude u 4. pasusu na 21. str, da tužioci nisu učinili vjerovatnim da je počinjena diskriminacija i da tuženi nije pasivno legitimisan jer nije poslodavac tužilaca, da je tužba preuranjena jer nisu izjavili žalbe na rješenja o rasporedu radnog vremena, poslovima i radnim zadacima, da je neosnovano pozivanje na čl. 77. st. 1. Zakona o radu, da se tužiocima isplaćuje plata po koeficijentu o radu određenom od potpisivanja ugovora o radu i povećana za 5% u svrhu doškolovanja, što tužioci nisu iskoristili, da je odluka o koeficijentima složenosti poslova donesena primjenom čl. 35. Kolektivnog ugovora nakon dogovora Vlade HNK i reprezentativnog sindikata kojem pripadaju i tužioci, a radi izjednačavanja koeficijenta za plate zaposlenih sa visokom stručnom spremom u osnovnim školama sa zaposlenim u srednjim školama, da sud nije nadležan da utvrđuje koeficijent, da je tužba podnesena neblagovremeno, da tužba nije uredna jer nema činjenica i dokaza na kojima se zasniva tužbeni zahtjev. Potražuje troškove postupka navodeći troškove prvostepenog postupka i trošak za sastav žalbe u iznosu od 720,00 KM.
Izjavljen je odgovor na žalbu. Tužioci traže naknadu za sastav odgovora na žalbu uvećano za troškove PDV-a.
Ispitujući pobijanu odluku u okviru žalbenih navoda i razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 221. Zakona o parničnom postupku1 (dalje: ZPP), ovaj sud je odlučio kao u izreci radi sljedećeg:
Predmet spora je tužbeni zahtjev tužilaca, koji su zaposleni u Osnovnoj školi Bijelo Polje kao nastavnici predmetne i razredne nastave sa višom stručnom spremom, da se utvrdi da su Odlukom Vlade HNK o izjednačavanju koeficijenata za plate zaposlenih u osnovnim školama sa VSS sa koeficijentima zaposlenih u srednjim školama HNK-a br. 05-OI -02-2498/21 od 15. 12. 2021. godine diskriminisani po osnovi profesionalnog statusa u odnosu na zaposlenike iste škole na istim radnim mjestima koji imaju visoku stručnu spremu i da im tuženi nadoknadi štetu kako je navedeno u izreci presude.
Tužbeni zahtjev tužioci zasnivaju na tvrdnji da rade na istim radnim mjestima i imaju rad jednake vrijednosti, istu radnu sposobnost, odgovornost, fizički i intelektualni rad, vještine i uslove rada kao zaposlenici sa visokom stručnom spremom, ali primaju manju platu, jer je navedenom Odlukom tuženog za njih određen manji koeficijent.
Iz nespornog činjeničnog stanja proizilazi:
tužioci su nastavnici predmetne i razredne nastave u OŠ Bijelo Polje, zaposleni na osnovi ugovora o radu na neodređeno vrijeme i svi imaju višu stručnu spremu (dalje: VŠS);
Vlada HNK donijela je odluku br. 05-OI -02-2498/21 od 15. 12. 2021. godine o izjednačavanju koeficijenata za plate zaposlenika sa visokom stručnom spremom (dalje: VSS) zaposlenih u osnovnim školama sa koeficijentima zaposlenih u srednjim školama HNK;
Uputstvom o obračunu plata i drugih naknada u osnovnim školama br. 05.01.11.83/22 od 18. 1. 2022. godine i instrukcijom br. 05-01-40-1582-2/21 od 25. 1. 2022. godine tuženi je naložio svim osnovnim školama u HNK da se zaposlenicima plata obračunava prema važećim koeficijentima određenim u Odluci Vlade HNK br. 01-1-02-127/09 od 27. 1. 2009. godine i br. 01-1-02-3182/21 prema radnom mjestu i stečenoj spremi;
OŠ Bijelo Polje je rješenjima o sedmičnom radnom vremenu, poslovima i radnim zadacima, te plati od 13. 1. 2022. godine odredila koeficijent za obračun plate u skladu sa navedenim uputstvom i instrukcijom tuženog;
da su iznosi novčane naknade štete u tužbenom zahtjevu određeni prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke koji je obračunao razliku plate primjenom koeficijenta za VSS i koeficijenta za VŠS za period od 1. 2. 2022. do 1. 4. 2023. godine.
Prvostepeni sud je utvrdio da je odredbom čl. 83. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju2 propisano da nastavnik razredne nastave može biti lice koje ima najmanje srednju ili višu stručnu spremu, a nastavnik predmetne nastave lice koje ima visoku ili višu stručnu spremu, da je čl. 77. st. 1. Zakona o radu propisano da je poslodavac dužan radnicima isplatiti jednake plate za rad jednake vrijednosti, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, polnu, političku i sindikalnu pripadnost, kao i dr. diskriminatorni osnov, a st. 2. istog člana propisuje da se pod radom jednake vrijednosti podrazumijeva rad koji zahtijeva isti stepen stručne spreme, istu radnu sposobnost, odgovornost, fizički i intelektualni rad, vještine, uslove rada i rezultate i da su Odlukom tuženog od 15. 12. 2021. godine tužioci dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na nastavnike sa VSS, iako obavljaju rad iste vrijednosti. Tokom postupka donesena je nova odluka kojom su izjednačeni koeficijenti, pa je dalja diskriminacija otklonjena, ali to ne utiče na osnovanost tužbenog zahtjeva. U skladu sa čl. 12. st. 1. tač. a. i c. Zakona o zabrani diskriminacije utvrđeno je da je tuženi diskriminisao tužioce i prema nalazu vještaka obavezan je na naknadu štete.
Prvostepeni sud je presudu donio bez povreda parničnog postupka na koje ukazuje žalba i na koje pazi drugostepeni sud po službenoj dužnosti.
Suprotno mišljenju žalioca o apsolutnoj sudskoj nenadležnosti, sud u ovom sporu utvrđuje ima li diskriminacije i da li su tužioci posljedicom toga pretrpjeli štetu, a ne određuje koeficijent za obračun plate, pa je nadležnost suda zasnovana na čl. 1. ZPP.
Odredbom čl. 59. ZPP propisano je da tužilac može povući tužbu, te da mu za to treba saglasnost tuženog ako je izjava o povlačenju data nakon što je tužba dostavljena tuženom. Odredbom čl. 3. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka.
Dakle, povući se može samo tužba, a ne tužbeni zahtjev, dok se tužbeni zahtjev može povećati i smanjiti. U slučaju smanjivanja tužbenog zahtjeva zakon ne propisuje da je potrebna saglasnost tuženog, pa je prvostepeni sud nepotrebno tražio izjašnjenje tuženog u odnosu na tužbeni zahtjev koji su tužioci opredijelili na ročištu 11. 7. 2023. godine i pogrešno iznad presude donio i rješenje da je povučen dio tužbenog zahtjeva. Na ovom ročištu punomoćnik tužilaca je jasno kazao da odustaju samo od tužbenog zahtjeva pod tačkom II iz podneska od 17. 10. 2022. godine, pa su neosnovani žalbeni navodi da je time povučena čitava tužba.
Odredbom čl. 12. Zakona o zabrani diskriminacije3 (dalje: ZZD) propisano je da lice koje tvrdi da je bilo diskriminisano može podnijeti sudu tužbu kojom traži da se utvrdi diskriminacija, tužbu za zabranu ili otklanjanje diskriminacije i tužbu za naknadu štete, a čl. 13. st. 4. propisuje da je rok za podnošenje tužbe 3 godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže pet godina od dana učinjenja povrede i da se u slučaju kontinuirane diskriminacije rok računa od dana posljednje učinjene radnje. Tužioci su tužbu podnijeli 18. 3. 2022. godine, a odluka tuženog za koju tvrde da je diskriminatorna donesena je 3 mjeseca ranije, pa je tužba blagovremena.
Neosnovani su i žalbeni navodi da tuženi nije pasivno legitimisan jer nije poslodavac tužilaca i da je tužba preuranjena jer tužioci nisu izjavili žalbe na rješenja o rasporedu radnog vremena, poslovima i radnim zadacima. Upravo činjenica da je tuženi donio spornu odluku od 15. 12. 2021. godine čini ga pasivno legitimisanim u ovom sporu, te dospjelim zahtjev za utvrđenje diskriminacije.
Zakon o zabrani diskriminacije propisuje u čl. 2. da je diskriminacija svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti zasnovano na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu, između ostalog, na osnovi političkog ili drugog uvjerenja, koja ima za posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima života.
U konkretnom slučaju tužioci smatraju da se radi o neposrednoj diskriminaciji, koja bi prema čl. 3. st. 1. ZZD postojala u slučaju da su donošenjem sporne Odluke tuženog tužioci dovedeni u nepovoljniji položaj za razliku od drugih lica u sličnim situacijama, pri čemu smatraju da su njihova uporedna grupa nastavnici koji obavljaju isti posao, ali imaju VSS.
Odredbom čl. 77. st. 2. Zakona o radu4 (dalje: ZOR) propisano je da se pod radom jednake vrijednosti podrazumijeva rad koji zahtijeva isti stepen stručne spreme, istu radnu sposobnost, odgovornost, fizički i intelektualni rad, vještine, uslove rada i rezultate. Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju u čl. 83. predvidio je da za radno mjesto nastavnika razredne ili predmetne nastave nije potreban isti stepen stručne spreme, a nesporno je da se u ostalim nabrojanim elementima tužioci mogu izjednačiti sa nastavnicima sa VSS, pa je pravilno prvostepeni sud zaključio da su diskriminisani donošenjem odluke od 15. 12. 2021. godine.
U odnosu na presudu ovog suda broj 58 0 Rs 218225 21 Rsž od 15. 12. 2021. godine ne može se povući paralela, jer je u tom predmetu utvrđeno da je sam zakonodavac napravio razliku u pogledu stručne spreme potrebne za rad nastavnika u osnovnoj školi i profesora u srednjoj školi, dok je u ovom predmetu upravo suprotno.
Okolnost što je čl. 38. st. 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja5 predviđeno da se zaposleniku sa VŠS uvećava osnovna plata za 5% u svrhu doškolovanja u periodu od 5 godina ne izjednačava položaj zaposlenika na istom radnom mjestu zavisno od stručne spreme, jer je za radna mjesta tužilaca dovoljna i VŠS, a uz to je naknada vremenski ograničena.
Neosnovani su žalbeni navodi da tužioci nisu pružili niti jedan dokaz da je tuženi za obračun njihove plate utvrdio manji koeficijent, jer to proizilazi iz Odluke Vlade HNK br. 01-1-02-127/09 od 27. 1. 2009. godine, instrukcije od 25. 1. 2022. godine i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Azera Pobrića od 4. 7. 2023. godine, što je obrazloženo u predzadnjem i zadnjem odlomku na 16. str, zadnjem odlomku na 18. str. i prvom odlomku na 19. str.
Pravo tužilaca da se utvrdi postojanje diskriminacije zakonski nije vezano za osporavanje rješenja o visini plate, navode žalbe o diskriminaciji po teritorijalnom osnovu tuženi nije doveo u vezu sa predmetnim sporom, a u tužbi su predloženi dokazi i navedene činjenice na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev, pa je i u odnosu na ove razloge žalba neosnovana.
Prvostepena odluka donesena je bez povreda odredaba postupka, uz pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava, radi čega je primjenom čl. 226. ZPP donesena odluka kao u izreci.
Odgovor na žalbu nije uticao na rješenje spora, pa primjenom čl. 387. st. 1. ZPP troškovi za sastav ovog podneska nisu dosuđeni.
Predsjednica vijeća
Vera Sudar
1 „Službene novine Federacije BiH” broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15
2 „Narodne novine HNK“, broj 5/00, 4/04, 5/04, 1/14 i 7/16
3 “Službeni Glasnik BiH“ broj 59/09 i 66/16
4 „Službene novine Federacije BiH”, broj 62/15
5 „Narodne novine HNK“, broj 59/21