Odjel za sudsku dokumentaciju i edukaciju | Odjel za sudsku dokumentaciju i edukaciju

BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

HERCEGOVAČKO NERETVANSKI KANTON

OPĆINSKI SUD U ČITLUKU

Broj: 55 0 Rs 007998 22 Rs

Čitluk, 16.1.2023. godine

Općinski sud u Čitluku, sudac Gorjana Šajin, u pravnoj stvari tužitelja N.K., …, S., protiv tuženika Hercegovačko-neretvanska županija koju zastupa zakonski zastupnik Županijsko javno pravobraniteljstvo Mostar, radi isplate potraživanja iz radnog odnosa i diskriminacije, vsp. 5.001,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 15. 12. 2022. u nazočnosti tužitelja i zamjenika Županijskog javnog pravobranitelja Sanje Pajić, donio je sljedeću

P R E S U D U

Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

„I UTVRĐUJE SE da je prema tužitelju od strane tuženog Hercegovačkog-Neretvanskog kantona učinjena diskriminacija, te je tuženi povrijedio pravo jednakog postupanja, kao izabranom nosiocu pravosudne funkcije, iz razloga je ne dodnošenjem odredbi koji propisuju naknadu na ime odvojenog života od porodice i na ime smještaja,a koje bi se odnosile na tužitelja kao sudije Općinskog suda Mostar,odnosno što nije normirao obračune i isplatio naknade prava odvojenog života i pravo naknade za smještaj, a koje pripadaju drugim licima koji ostvaruju ovo pravo u Hercegovačko-neretvanskom kantonu i Bosni i Hercegovini, stavili tužitelja po osnovu funkcije i statusa u nejednak i nepovoljan statusni i imovinski položaj, u odnosu na izabrane dužnosnike, državne službenike, namještenike i druge zaposlene u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nivou Hercegovačko-Neretvasnkog kantona, što je imalo za posljedicu povredu Ustavom zagarantovanih prava tužitelja, diskriminaciju tužitelja, umanjenja imovine tužitelja,slijedom čega je tužitelju pričinjena šteta.

II UTVRĐUJE SE da je prema tužitelju od strane tuženog Hercegovačko-Neretvanskog kantona učinjena diskriminacija, te je tuženi povrijedio pravo jednakog postupanja, kao izabranom nosiocu pravosudne funkcije na način da je donošenjem u toku ovog postupka uredbe o naknadi za vrijeme provedeno u pripravnosti za rad sudija i tužilaca i naknadi za odvojeni život od porodice i smještaja u mjestu rada tužilaca, sudija i stručnih saradnika u sudovima u HNK i Kantonalnom tužilaštvu u HHK, nejasno, nejednako i neproporcionalno normirao isplatu naknade za odvojen život i naknadu za smještaj, u odnosu na sudije i tužioce i druga normativno povezana lica komparativnog statusa u Bosni i Hercegovini.

III PONIŠTAVA SE kao neustavno i nezakonito rješenje Općinskog suda u Mostaru broj: 058-0-Su-2215/21 od 15.10.2021.godine i rješenje broj: 058-0-Su-2215-2/21 od 28.10.2021.godine u cjelosti.

IV a) OBAVEZUJE SE tuženi da tužitelju, na ime troškova smještaja u Mostaru i štete za period od 1.5.2021 godine do 30.11.2022 godine isplati iznos od 7600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1.12.2022 godine do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

IV b) OBAVEZUJE SE tužena te da tužitelju ubuduće, počev od 1.12.2022 godine pa nadalje plaća troškove smještaja u Mostaru u mjesečnim iznosima od po 400,00 KM i to do 5 u mjesecu za tekući mjesec, sve dok za to postoje zakonski razlozi odnosno ne promjene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja ove naknade, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

V a) OBAVEZUJE SE tuženi da tužitelju na ime naknade za odvojen život od porodice i štete za period od 1.5.2021 godine do 30.11.2022 godine isplati iznos od 15.264,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1.12.2022 godine do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

V b) OBAVEZUJ SE tužena da tužitelju ubuduće, počev od 1.9.2022 godine pa nadalje plaća na ime naknade za odvojen život mjesečne iznose od po 700,00 KM i to do 5 u mjesecu za tekući mjesec, sve dok za to postoje zakonski razlozi odnosno ne promjene okolnosti koje opravdavaju prestanak obaveze plaćanja ove naknade, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

VI NALAŽE SE tuženom da poduzme radnje kojim će se otkloni diskriminacija u pogledu ostvarivanja prava tužitelja na ime naknade za smještaj i na ime naknade za odvojen život, te se zabranjuje tuženom da u buduće vrši diskriminaciju prema tužitelju po osnovu funkcije i profesionalnog statusa.

VII OBAVEZUJE SE tuženi da tužitelju nadoknadi nematerijalnu štetu, zbog povrede prava zaštićenih Zakonom o zabrani diskriminacije, Ustavom Bosne i Hercegovine, te povrede ličnosti, ugleda i časti, na ime satisfakcije iznos od 1000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

VIII OBAVEZUJE SE tužena da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.“

2. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.980,00 KM u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

O b r a z l o ž e n j e

Tužitelj je 13.11.2021. podnio tužbu protiv tuženika Općinskom sudu u Konjicu, a rješenjem Županijskog suda u Mostaru broj 58 0 V 256913 21 V od 16.3.2021. za suđenje u ovoj pravnoj stvari određen je Općinski sud u Čitluku.

Tužitelj u tužbi navodi da ima prijavljeno prebivalište u Sarajevu na adresi Ahmeda Muratbegovića br. 2, da je za suca Općinskog suda u Mostaru imenovan odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (dalje u tekstu VSTV) od 15. 4. 2021., da je dužnost preuzeo dana 1. 5. 2021., da je Općinski sud u Mostaru upoznat s činjenicom prebivališta tužitelja, s činjenicom da je odlukom VSTV-a zaposlenik Općinskog suda u Mostaru imenovan na sudsku funkciju izvan svoga prebivališta, te s činjenicom da tjedno putuje u mjesto obiteljskog domaćinstva - prebivališta i da iznajmljuje stan u Mostaru, da je Općinski sud u Mostaru, na zahtjev tužitelja, donio odluku broj 058-0-Su-1170/21 od 22. 6. 2021. kojom je tužitelju odobren, jednom tjedno, prijevoz na relaciji Mostar-Sarajevo-Mostar iz razloga što tužitelj stanuje u Mostaru, kao i da je nesporna činjenica da je mjesto rada od mjesta prebivališta udaljeno više od 120 kilometara.

Tužitelj nadalje navodi da za potrebe posla koje obavlja u Mostaru mora iznajmiti stan u Mostaru, da ima troškove prijevoza tjedno na relacijama od mjesta rada u Mostaru do mjesta prebivališta o čemu je sud upoznat prilikom preuzimanja dužnosti od strane tužitelja gdje su sudu dostavljena uvjerenja o prebivalištu, te druga dokumentacija potrebna radi prijave doprinosa, da je iz toga razloga doneseno rješenje kojim se odobrava prijevoz jednom tjedno, te da mu od dana zasnivanja radnog odnosa pripadaju sva potraživanja iz radnog odnosa za koje ostvaruje pravo, a koja potraživanja iz radnog odnosa, u smislu čl. 115. Zakona o radu, zastarijevaju za period od 3 godine. Tužitelj ističe da se radi o naknadama na osnovu radnog odnosa pa budući je sud imao o tužitelju kao zaposlenoj osobi saznanja bitna radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa prilikom početka rada, da isti u skladu sa pozitivnom propisima ostvaruje sva prava prilikom preuzimanja dužnosti, da je s navedenim zahtjevom ostvario troškove prijevoza ali da je odbijen sa zahtjevom radi isplate naknade za odvojeni život i smještaj u Mostaru koji je podnio 14. 10. 2021. u kojem je naveo da troškovi iznose preko 500,00 KM, da je zahtjev detaljno obrazložio i pozvao se na presudu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine AP-2985/19 od 9. 7. 2021., pri čemu se zahtjev temeljio na ustavnim odredbama i odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, čl. I/2 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. II/4 Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 14 Evropske konvencije, čl. 1 Protokola br. 12 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. 16 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Uredbi o naknadi koje nemaju karakter plaće Federacije Bosne i Hercegovine i Hercegovačko neretvanske županije, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Navodi da politikom imenovanja u svezi sa Zakonom VSTV-u prilikom imenovanja nositelja pravosudnih funkcija kao kriteriji se primjenjuje princip teritorijalne i nacionalne zastupljenosti koji princip treba osigurati nezavisno i nepristrano pravosuđe kao garant vladavine prava, a što upravo dovodi do imenovanja sudaca izvan njihova prebivališta i da bi neisplatom ove naknade tužitelj bio doveden u neravnopravan položaj i bio diskriminiran jer postoje troškovi koji su prouzrokovani odlukom o imenovanju na funkciju izvan mjesta prebivališta, a pri čemu obnaša jednako sudačku funkciju kao i ostale kolege Općinskog suda u Mostaru čije je mjesto prebivališta u Mostaru. Također navodi da je istakao činjenicu da je ovo pitanje potrebno razmotriti sa izvršnom vlasti kako bi se naknada u određenom iznosu uvrstila u platnu listu, te da je Zakon o plaćama i naknadama sudaca u Federaciji BiH u suprotnosti sa principom nezavisnosti pravosuđa koji je sadržan u čl. I/I2 Ustava BIH i čl. 43 st. 2 Zakona o VSTV kojim je regulirano da VSTV primjenjuje odgovarajuće ustavne odredbe kojim se uređuju jednaka prava i zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih o čemu je Ustavni sud zauzeo jasan stav u svojoj odluci AP 2985/19 od 9.7.2021. (točka 49. i 50.) koju citira:

„Zakon o platama i naknadama…diskriminacijski, zato što ne propisuje pravo na naknadu na ime troškova smještaja tokom rada sudijama, tužiocima i drugom stručnom osoblju zaposlenom u pravosudnim institucijama…pa zato što ne sadrže odredbe u pogledu naknada na ime troškova smještaja, nije u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava BiH, jer krši načelo neovisnosti pravosuđa kao osnovne garancije vladavine prava. Osim toga, zbog toga što ne sadrži navedeno, osporeni zakon nije u skladu sa odredbama člana II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 14. Europske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima“

Također navodi da je uz zahtjev priložio Cipsove prijave i kućnu listu iz kojih je vidljivo kućanstvo tužitelja odnosom mjesto stanovanja obitelji - supružnika i djece, a kako je mjesto stanovanja za vrijeme rada izvan mjesta prebivališta tužitelja i njegove obitelji smatra da je dokazao da ostvaruje pravo na odvojen život, da se cijena stanova u Mostaru za potrebe jedne osobe kreću u iznosima od 400,00 do 500,00 KM pri čemu tužitelj plaća na ime najma 450,00 KM, te citira čl. 4. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaća (Službene novine Federacije BIH br. 63/10, 22/11, 66/11 i 51/12), kao i čl. 20. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim davanjima koji nemaju karakter plaće koje je Vlada HNŽ donijela 12. 6. 2019., te navodi da mu ni po jednom osnovu nije isplaćivana naknada za odvojen život od obitelji niti naknada za troškove smještava. Tužitelj ističe da ostvaruje pravo na iznos od 1.150,00 KM na ime troškova odvijena života i smještaja odnosno 450,00 KM na ime troškova smještaja i 700,00 KM na ime troškova odvojenog života, pa ističe da ovom tužbom potražuje iznos od 700,00 KM kao kompromis radi priznavanja tužbenog zahtjeva, a u protivnom ukoliko se tuženik upusti u raspravljanje da će potraživati iznos koji mu pripada u skladu sa prednjim navodima.

Tužitelj ističe da su odluke suda nezakonite i protuustavne pa ovom tužbom traži poništenje isti, te navodi da je sud odnio odluku od 5.10.2021. na koju je tužitelj pored zahtjeva za ispravku podnio i prigovor, te je novom odlukom broj 058-0-S-2215-2/21 od 28.10.2021. odbijen sa zahtjevom, te da je navedeno rješenje konačno ali da se u istom nalazi pogrešna uputa o pravnom lijeku koja je u skladu sa pozitivnom propisima ne veže stranku, odnosno da nije obvezujuća i da je stranka može zanemariti kao i da je novim zahtjevom za ispravkom od 5. 11. 2021. upoznao upravu suda da pogrešno uputa može narušiti gore navedena prava i pričiniti štetu stranci kojoj je pogrešna uputa dana.

Radi navedenog tužitelj traži da se ponište kao nezakonita rješenja Općinskoga suda u Mostaru u cijelosti, te obveže tuženik da mu isplati naknadu za odvojeni život i smještaj za period od 1. 5. 2021. do presuđenja u mjesečnom iznosu od 700,00 KM, a što za period od 1. 5. 2021. do podnošenja tužbe iznosi ukopno 4.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos počevši od 1. 5. 2021., te potražuje troškove postupka.

U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev tužitelja, kako u pravnom osnovu tako, opreza radi, i u visini istog, navodi da tužitelj nije podnio zahtjev za ostvarivanje prava iz radnog odnosa prije podnošenja tužbe (a što je po navodima tuženika obvezan prema Zakonu o radu u F BiH i prema Zakonu o mirnom rješavanju radnih sporova), opreza radi istakao je prigovor nepravodobnosti tužbe, prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije na strani tužitelja i tuženog u ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, prigovor zastarjelosti, te prigovor stvarne nenadležnosti suda da rješava u parničnom postupku o poništenju rješenja iz petita tužbe, jer se, po navodima tuženika, radi o upravnom aktu protiv kojeg je moguće voditi upravni spor.

Po navodima tuženika postupak donošenja rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 058-0-Su-2015/21 od 15. 10. 2021. i rješenja broj 058-0-Su-2015-2/21 od 28. 10. 2021. je proveden pravilno, nisu učinjeni formalni propusti u donošenju istih i nema razloga za poništenje istih, jer su rješenja i odluke na temelju kojih tužitelj traži isplatu naknade na ime odvojenog života i smještaja, te poništenje istih, doneseni na temelju pozitivnih zakonskih propisa koji su bili važeći u vrijeme donošenja rješenja, a tužitelj protiv istih nije ulagao moguća pravna sredstva, niti pokretao upravni spor, da je tužbeni zahtjev za isplatu novčanih potraživanja preuranjen, da tužitelj nema pravni interes da vodi parnicu. Tuženik navodi da je tužitelju isplaćivao plaću i naknade prema rješenju koje je tužitelj imao kao i prema Zakonu o plaćama sudaca i tužitelja koji važi u F BiH, te bi, po navodima tuženika, svako drugo postupanje tuženika bilo protuzakonito.

Tuženik je učinio nespornim da je tužitelj odlukom VSTV BiH od 15. 4. 2021. imenovan za suca Općinskog suda u Mostaru, i da je preuzeo dužnost 1. 5. 2021., kao i da je po zahtjevu tužitelja doneseno rješenje od 22. 6. 2021. za naknadu troškova prijevoza za dane tjednog odmora, u visini povratne autobusne karte.

Tuženik navodi da u članku 6b. važećeg Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u F BiH (Sl. novine F BiH, broj 72/05, 22/09 i 55/13) nije regulirano pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i smještaj u mjestu rada, radi čega tužiteljima ovo pravo ine pripada, smatra da pozivanje tužitelja na odluku Ustavnog suda BiH broj AP 2985/19 od 9. 7. 2021. nije primjenjiva na konkretan predmet, ističe da je pravilno postupajući sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava donio rješenja čije poništenje se traži, te da su isplate naknada koje potražuje tužitelj neosnovane jer nisu propisane Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u F BiH, a što je potvrđeno i u presudi Ustavnog suda F BiH broj U-28/11, objavljenoj u Službenim novinama F BiH broj 27/2012. Ističe da tužitelj kao sudac može ostvarivati samo one naknade koje su propisane Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u F BiH, da je te naknade ostvario i i ostvaruje, da je neutemeljeno pozivanje tužitelja na Uredbu o naknadama koje nemaju karakter plaće (Službene novine F BiH broj 63/10, 22/11, 66/11 i 5/12) i Uredbu o naknadama i drugim materijalnim davanjima koje nemaju karakter plaće koju je donijela Vlada HNŽ 12. 6. 2019. jer se radi o nositeljima izvršne vlasti koji se imenuju na mandat, navodi da se da se tuženik prema tužitelju ne ponaša drugačije nego prema drugim zaposlenicima u istoj situaciji jer se ne radi o istoj situaciji budući je za suce donesen poseban Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u F BiH koji je lex specialis pa suci nisu bili u istoj situaciji kao ostali radnici, te se poziva na stajalište Europskog suda za ljudska prava da ne može biti riječ o diskriminaciji jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada osoba nema konstituirano pravo na određenu imovinu odnosno da pravo na imovinu ne predstavlja pravo na stjecanje imovine, odnosno da se izraz imovina proteže i na određena ekonomska ili socijalna primanja propisana zakonom što znači da bi neko primanje moglo predstavljati imovinu, mora biti realno očekivano, odnosno mora biti prethodno propisano zakonom što ovdje nije slučaj. Tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te obvezati tužitelje da tuženiku naknade troškove postupka.

Na pripremnom ročištu održanom dana 14. 9. 2022. tužitelj je preinačio tužbu isticanjem novih zahtjeva uz postojeće kojim zahtijeva utvrđenje diskriminacije tužitelja kao izabranog nositelja pravosudne funkcije iz razloga jer je ne donošenjem odredbi koje propisuju naknadu na ime odvojenog života od obitelji i na ime smještaja, a koje bi se odnosile na tužitelja kao suca Općinskog suda Mostar, odnosno što nije normirao obračune i isplatio naknade prava odvojenog života i pravo naknade za smještaj, a koje pripadaju drugim osobama koje ostvaruju ovo pravo u HNŽ i BiH, stavio tužitelja po osnovu funkcije i statusa u nejednak i nepovoljan statusni i imovinski položaj u odnosu na izabrane dužnosnike, državne službenike, namještenike i druge zaposlene u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nivo HNŽ, što je imalo za posljedicu povredu Ustavom zagarantiranih prava tužitelja, diskriminaciju istog, umanjenje njegove imovine i slijedom čega mu je pričinjena šteta.

Nadalje tužitelj traži da se ponište kao neustavna i nezakonita rješenja Općinskog suda u Mostaru od 15. 10. 2021 i od 28. 10. 2021., te obveže tuženik da tužitelju na ime troškova smještaja u Mostaru i štete za period od 1. 5. 2021. do 30. 8. 2020. isplati iznos od 6.800,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1.9.2022. do isplate, te da mu ubuduće počevši od 1.9.2022. pa nadalje plaća troškove smještaja u Mostaru u mjesečnim iznosima od po 400,00 KM, te da mu na ime naknade za odvojeni život od obitelji i štete isplati iznos od 11.900,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1.9.2022. do isplate, te da mu ubuduće počevši od 1.9.2022. pa nadalje plaća na ime naknade za odvojen život mjesečne iznose od po 700,00 KM, ave sa zakonskom zateznom kamatom.

Tužitelj također traži da se naloži tuženiku poduzimanje radnje kojom će se otkloniti diskriminacija u pogledu ostvarivanja prava tužitelja na ime naknade za smještaj i na ime naknade za odvojeni život i zabraniti tuženiku da ubuduće vrši diskriminaciju prema tužitelju po osnovu funkcije i profesionalnog statusa, te traži da sud obveže tuženika da tužitelju nadoknadi nematerijalnu štetu zbog povrede prava zaštićenih Zakonom o zabrani diskriminacije, Ustavom BiH, te povrede ličnosti, ugleda i časti, na ime satisfakcije isplati iznos od 1000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te potražuje troškove postupka.

Obrazlažući preinačeni tužbeni zahtjev tužitelj navodi da od 1.5.2021. godine stanuje na adresi Bajatova 10, Mostar, u stanu od oko 42 m², da je sa zakupodavcem izvršio dogovor da plaća na ime zakupnine mjesečni iznos od 450,00 KM, da je dogovor realiziran 30. 4. 2021. kroz ugovor o zakupu stana a koji dogovor je revidiran na način da je tužitelj u obvezu isplaćivati zakupodavcu iznos od 400,00 KM za zakupninu, da je u cijelosti isplatio i isplaćuje sve dažbine zakupodavcu, te da i dalje stanuje u navedenom stanu. Također, navodi da je suprug i otac troje djece, koji stanuju u Sarajevu, te ima mogućnost da provodi vrijeme vikendom zbog čega je odvojen od obitelji, a da su iz razloga odvojenog života nastali troškovi kako u materijalnim povećanim izdacima dva kućanstva tako i ne materijalnim poteškoćama koji nosi odvojeni život od obitelji, prvenstveno mogućnost da provodi vrijeme sa obitelji vikendom. Također navodi da je pokrenuo postupak kod rukovoditelja radi ostvarivanja prava propisanih Ustavom BIH i Evropskom konvencijom za ljuska prava i njenim protokolom zbog čega se prozvao na identične situacije u drugim sudovima gdje su nosioci ostvarili ovo pravo međutim donesene su odluke koje je prihvatila i tužena na način da je tužitelj odbijen s isplatom radi naknade troškova smještaja i odvojenog života u potpunosti, pri čemu tužena osporava tužitelju njegova prava, te do današnjeg dana nije obračunala ovu naknadu niti isplatila, pa je jedini način za ostvarivanje njegovih prava sudski postupak. Po navodima tužitelja iako se u svom zahtjevu pozvao na odluku najviše pravosudne instance u BiH, iako se na osnovu njegova zahtjeva prema rukovoditelju kao i činjeničnog supstratu i dostavljanjem dokazima može utvrditi da je sličan iz identičnih pravnih situacija o kojima je odlučivao Ustavni sud BIH, tužena nije prihvatila da tužitelju omogući ova prava te i dalje ustrajava da se u sudom postupku donese nepovoljna odluka za tužitelja, da mu je neshvatljivo i nerazumno kao članu pravosudne zajednice i legalisti da sebi netko uzima za pravo da ne poštuje odluke Ustavnog suda BIH, da ih ne implementira, te da traži drugačije tumačenje u cilju argumentacije i osporavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, da kao čovjek može teško podnijeti nepravdu u društvu, te na bilo kome, pa tako nepravda koje je učinjena pram njemu zbog postupanja tužene koja je bila dužna da zbog općeg i složenog društvenog uređenja, te njenih ingerencija vrši isplatu tužitelju kao nosiocu treće grane vlasti naknade koje isplaćuje i drugim funkcionerima izvršne i zakidane vlasti jer je i tužitelj izabrani nosilac vlasti. Nadalje navodi da tužena tretira tužitelja drugačije u odnosu na državne službenike, namještenike i druge nosioce uprave, upravnih organizacija i nosilaca vlasti, da je zbog drugačijeg postupanja prema njemu u odnosu na druge tužitelju nanesena šteta kao nosiocu pravosudne funkcije u smislu povrede časti, ugleda i dostojanstva iz razloga što nema opravdanog razloga da se tužitelj drugačije tretira u odnosu na druge, te da se vrši diskriminacija pram istom, da je tužena imala na raspolaganju sve činjenice, dokaze i odluke u sličnim situacijama zbog čega je morala biti svjesna svoje obveze i dužnosti isplate, a što nije učinila. Također navodi da je FBIH donijela izmjenu Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u FBIH objavljen u Službenom glasniku od 29. 7. 2022. koji je stupio na snagu 7. 8. 2022., da tužena nije postupila po čl 6. d., i u roku koji je protekao 6. 9. 2022. nije donijela odluku, niti ima namjeru, radi utvrđivanja visine i isplate iz čega se po navodima tužitelja i vidi daljnja opstrukcija i diskriminacija tužene u odnosu na pravosudnu granu vlasti, pa samim tim i tužitelja, jer je imala Ustavnu osnovu a sada i zakonsku koju svjesno krši, te tužitelj smatra da nema razumno i objektivno opravdanje za ponašanje tužene zbog čega ističe da je tužena nanijela štetu njegovom dostojanstvu ličnosti, ugledu i časti koje traje duži vremenski period. Nadalje navodi da je tužitelj zbog potrebe smještaja i odvojenog života imao troškove, a koji troškovi se isplaćuju njegovim kolegama odnosno drugim sucima u BIH, kolegama koji obavljaju funkciju sudaca ili tužitelja u okviru mjesta prebivališta i za koje ne postoji neophodnost izdvajanja materijalnih troškova po osnovu predmetnih naknada, te drugim navedenim osobama u HNŽ, zbog kojeg različitog postupanja je narušen princem nezakonitosti i jednakosti zbog čega je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj u postupku ostvarivanja naknada u vezi sa radom, jer efikasan rad pravosuđa ovisi od odgovarajuće nagrađenosti nositelja pravosudnih funkcija i pravosudnih origana, te da se zbog navedenog sucu mora osigurati sigurnost mandata, i financijska sigurnost. Nadalje navodi da je tužena izabranim dužnostima u izvršnoj vlasti u skladu sa Uredom o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plaće osigurala nositelju izvršne vlasti 70% (što iznosi preko 700,00 KM) od prosječne mjesečne plaće na ime naknade za osvojeni život, i na ime smještaja 500,00 KM dok to nositeljima sudske vlasti u HNŽ nije učinila, te da je osigurala i drugim nositeljima iz radnog odnosa isplate ovih naknada. Po navodima tužitelja tužena je bila obvezna u skladu Ustavom BIH i FBIH uskladiti svoje odredbe kojima bi se tužitelju isplatile ove naknade, da je tužena obvezna i na osnovu izmjene zakona da odredi visinu odnosno da isplati sucima u općinskom sudovima iznose ove naknade, a što ne čini, te da je ovakvim ponašanjem tužena pričinila tužitelju i materijalnu štetu, jer je imao troškove koji drugi nemaju da značajan dio plaće izdvaja na troškove smještaja i odvojenoga života od obitelji pri čemu je očekivao da se jednako postupa kao i sa drugima, te mu se vrše isplate ovih naknada, a koje je tužena bila dužna snositi. Tužitelj smatra da je tužena imala mogućnost da sporazumno dogovori isplatu tužitelju analogno odredbama koje se primjenjuju u HNŽ, odnosno odredbama koje se primjenjuju na nivou BiH, kako bi benefit koji ostvaruju druge osobe u HNŽ ostvario i tužitelj, te smatra da je tužena svjesna konkretnog slučaja, da se ne radi o apstraktnom zahtjevu već jasno argumentiranom, koji je bio u domenu njene nadležnosti, te ističe da je tužena nepropisivanjem ovih naknada, neobračunavanjem i neisplatom diskriminirala, povrijedila vladavinu prava, pri čemu je narušila nezavisnost i jednakost sudske funkcije, kao i princip teritorijalne i nacionalne zastupljenosti sudaca na nivou HNŽ, a za što tužena, po navodima tužitelja, nema opravdanje.

Očitujući se na navode tužitelja tuženik je naveo da je tužitelj u cijelosti promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva, da promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje prvobitne tužbe i podnošenje nove tužbe, te se parnica u pogledu prijašnjeg zahtjeva gasi što znači da sud treba odbaciti tužbu tužitelja, te ga uputiti da podnese novu tužbu sa novim tužbenim zahtjevom, te navodi da je uvidom u činjenični supstrat tužbe kao i uređeni preinačeni tužbeni zahtjev očito da se radi o sasvim novim tužbenim zahtjevima, a što je u suprotnosti sa čl. 56. ZPP-a, te predlaže da sud prije daljnjeg izlaganja tuženika odluči o prijedlogu da se tužba odbaci.

Sud je odbio prijedlog tuženika da odbaci tužbu tužitelj kao neosnovan te je dopustio preinaku tužbe iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o promjeni istovjetnosti zahtjeva, već isticanju novih zahtjeva uz postojeći što je dopušteno u smislu članka 56. Zakona o parničnom postupku (Sl. novine Federacije BiH br. 53/03, 73/03, 19/06 i 98/15, dalje u tekstu ZPP), a i sam tužitelj je pojasnio da se stavci 2., 3., 4., 7. preinačenog tužbenog zahtjeva odnose na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev.

Tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje diskriminacije, ističe da se na tužitelja primjenjuje zakon o plaćama i naknadama sudaca i tužitelja koji je lex specialis u odnosu na suce i tužitelje i da se ne može zaključiti da to predstavlja akt direktne ili indirektne diskriminacije odnosno da je učinjena šteta ili razlika tužitelja u odnosu na drugu osobu, te da tuženik u skladu s navedenim zakonom ne isplaćuje naknadu za odvojeni život niti smještaj nositeljima pravosudnih funkcija jer to nije propisano Zakonom, da se tužena nije ponašala diskriminirajuće jer nikom od sudaca i tužitelja ne isplaćuje utužene naknada pa tako tužitelj nema pravo na naknadu štete ni druga potraživanja koja potražuje, da je zahtjev za naknadu nematerijalne štete neutemeljen, da tuženik ni jednim predloženim dokazom nije učinio vjerojatnim postojanje diskriminacije, pa da ne postoji teret dokazivanja na tuženiku. Tuženik navodi da je prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije u ovako postavljenom tužbenom zahtjevu neutemeljen, da u konkretnom slučaju u odnosu na tuženika nije moguće dokazati nije jedan od oblika diskriminacije, da ni iz jednog dokaza nije vidljivo da se drugima isplaćuju utužene naknade a koji obavljaju isti posao, da tužitelj nije nepovoljnije tretiran u odnosu na druge nositelje pravosudne funkcije u HNŽ i drugim županijama, da tužitelj nije podvrgnut različitom tretmanu u analognoj situaciji, da nije došlo do povrede načela jednakog postupanja pa tužitelju ne pripada pravo zaštite propisano člankom 12. Zakona o zabrani diskriminacije, te tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neutemeljene, te potražuje troškove postupka.

Tužitelj je na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. 12. 2022. preinačio tužbeni zahtjev isticanjem novog zahtjeva uz postojeći pa traži da se utvrdi i da je prema tužitelju od strane tuženika HNŽ učinjena diskriminacija, te da je tuženik povrijedio pravo jednakog postupanja, kao izabranom nosiocu pravosudne funkcije na način da je donošenjem u toku ovog postupka Uredbe o naknadi za vrijeme provedeno u pripravnosti za rad sudaca i tužitelja i naknadi za odvojeni život od obiteljie i smještaja u mjestu rada užitelja, sudaci stručnih suradnika u sudovima u HNŽ i Županijskom tužiteljstvu u HHŽ, nejasno, nejednako i neproporcionalno normirao isplatu naknade za odvojen život i naknadu za smještaj, u odnosu na suce i tužitelje i druge normativno povezane osobe komparativnog statusa u Bosni i Hercegovini.

Tužitelj je ujedno precizirao tužbeni zahtjev koji se odnosi na novčano potraživanje na ime naknade troškova smještaja i odvojenog života pa navodi da isti potražuje u dva perioda, i to jedan period iznosi prije donošenja uredbe i drugi period nakon donošenja uredbe.

Obrazlažući ovaj zahtjev tužitelj je naveo da se tokom postupka pojavljuju nove okolnosti, da je za Uredbu od 6.10.2022. saznao poslije održanog pripremnog ročišta, da nije primio isplatu niti po osnovu naknade za smještaj niti po osnovu naknade za odvojen život od strane tužene, za što je kao dokaz priložio platnu listu za mjesec rujan i platnu listu za mjesec listopad, da tužena jeste nakon podnošenja tužbe i preinačenog tužbenog zahtjeva donijela uredbu, međutim, da je ovom uredbom i dalje izvršila diskriminaciju tužitelja, na način da je propisala naknadu za odvojen život i naknadu za smještaj u jednom stavu, u jednom iznosu, da je zakonodavac (uredbodavac), odnosno tužena svjesno i flagrantno diskriminirajući donijela odluku koje tumačenje je konfuzno, zbog čega do dana današnjeg i nije isplatila tužitelja, jer čeka okončanje ovog postupka, iz razloga što odredbu tumači na način da se za oba osnova isplaćuje 250,00 KM. Nadalje navodi da u tom slučaju ista ne može donositi odluku da podijeli iznos na 125,00 KM, ili da zbog ne postojanja jednog osnova ne isplati naknadu, da nije moguće da se tužitelju koji ima dva osnova isplaćuje jednako kao i osobama koje imaju jedan osnov, jer postoje nosioci pravosudne funkcije sa jednim osnovom ili oba osnova, da su odredbe uredbe također u suprotnosti sa isplatom naknade nosiocima pravosudnih funkcija na nivou Bosne i Hercegovine, jer je analognom primjenom odredbi na nivou Bonne i Hercegovine ista morala primijeniti odredbe na način da dva osnova razvoji, jasno formulira i da definira visinu ovih iznosa. Navodi da je u konkretnom slučaju tužena u odnosu na nosioce pravosudne funkcije u HNŽ i druga normativno povezane osobe komparativnog statusa diskriminirala u vidu propisa zajedničkog iznosa za obje naknade. Također navodi da se odredba ne može argumentirati da je iznos od 250,00 KM dovoljan radi isplate ovih naknada u cjelokupnom iznosu jer je poznato da realni troškovi ovih naknada iznose preko 500,00 KM, pri čemu je tužitelj dokazao visinu isplate drugim nosiocima vlasti u HNŽ, te drugim osobama koje se mogu dovesti normativno u vezu isplate ovih naknada, da je propisivanjem na ovakav način, tužena povrijedila princip proporcionalnosti, te je stavljen prevelik teret na tužitelja iz razloga što je propisivanjem isplate mjesečnog iznosa od 250,00 KM, nije zadovoljen princip pravičnosti, jednakog postupanja, nema pune naknade za realno prouzrokovane troškove, a što odredbu čini diskriminirajućom. Tužitelj je nadalje naveo da je tijekom postupka dokazao da svojim izabranicima tužena isplaćuje preko 1250,00 KM. Tvrdi da je uredba u ovom dijelu protuustavna i protivna EKLJP koja se direktno primjenjuje kao legislativa, da se u postupanju tužene vidi kontinuirana diskriminacija, da je tužena izigravanjem materijalnih propisa, a što se može i primijetiti odlukom o retroaktivnoj primjeni propisa, nejasnim odredbama, sprječavanjem isplate, kao i neisplatom svjesno onemogućila tužitelju da uživa pravo na imovinu i svjesno pričinila štetu tužitelju. Tužitelj smatra da redovni sudovi u postupku preispitivanja i primjene materijalnog prava kao i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odnosno ESLJP u skladu sa svojim ingerencijama, trebaju da donesu u pogledu navedenog stav oko isplate iznosa ovih naknada za mjesece koje su obuhvaćeni ovim tužbenim zahtjevom u periodu nakon donošenja uredbe. Tužitelj nadalje ističe da je donošenjem uredbe tužena ponovno narušila prava tužitelj propisana Ustavom Bosne i Hercegovine, Europske konvencije, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i da su mu narušena prava propisana Zakonom o zabrani diskriminacije i njegova prava jednakog postupanja i tretiranja u oblasti rada i naknada po osnovu rada.

Tuženik se usprotivio preinačenom tužbenom zahtjevu, te je isti osporio ističući da su izmjene Zakon o plaćama i naknadama sudaca i tužitelja, stručnih suradnika objavljene u Službenim novinama F BiH broj 61/22 od 3.8.2022. te da je tuženik u skladu s navedenim zakonom postupio i donio Uredbu o naknadi… i naknadi za odvojeni život od porodice i smještaj u mjestu rada tužitelja, sudaca i stručnih suradnika u sudovima HNŽ i Županijskom tužiteljstvu, koja je objavljena u Narodnim novinama HNŽ broj 9/22, pa smatra da je ovaj tužbeni zahtjev neosnovan, te nije predmet parničnog postupka.

Budući se tuženik nije izjasnio da nije u mogućnosti raspravljati po preinačenoj tužbu bez odgode glavne rasprave, te budući je Uredba o naknadi za vrijeme provedeno u pripravnosti za rad sudaca i tužitelja i naknadi za odvojeni život od obitelji i smještaj u mjestu rada tužitelja, sudaca i stručnih suradnika u sudovima HNŽ-K i Županijskom tužiteljstvu HNŽ-K objavljena u Narodnim novinama HNŽ broj 9/22 od 6.10.2022., sud je dozvolio preinaku tužbe na ročištu za glavnu raspravu sukladno članku 57. st.4. ZPP-a.

Tuženik je istakao prigovor stvarne nenadležnosti suda da rješava u parničnom postupku o poništenju rješenja iz petita tužbe, jer se po navodima tuženika, radi o upravnom aktu protiv kojeg je moguće voditi upravni spor. Ove navode tuženika sud ocjenjuje neutemeljenim. Naime prema članku 8. Zakona o upravnim sporovima (Sl. novine Federacije BiH broj 9/05) upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta, a upravni akt u smislu ovog zakona jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog Zakona rješava o izvjesnom pravu ili obvezi pojedinca ili pravne osobe u nekoj upravnoj stvari. Odluke koje tužitelj pobija nisu upravni akti već odluke kojima je predsjednik suda odlučivao o pravima tužitelja iz radnog odnosa, pa se radi o radnom sporu za koji je stvarno nadležan općinski sud u smislu članka 27. Zakona o sudovima u Federaciji BiH.

Ostali procesni prigovori tuženika nisu utemeljeni jer se propisi koje tuženik navodi ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju.

Na glavnoj raspravi tužitelj je izveo dokaze čitanjem sljedećih isprava: -cipsova prijava prebivališta broj PB3-729295-21 od 4.6.2021., -cipsova prijava prebivališta broj PB3-729295-21 od 13.10.2021., -cipsova prijava prebivališta broj PB3-729295-21 od 13.10.2021., -cipsova prijava prebivališta broj PB3-729295-21 od 13.10.2021., -cipsova prijava prebivališta broj PB3-810104-22 od 30.8.2022., -cipsova prijava prebivališta broj PB3-813049-22 od 8.9.2022., -Izjava o zajedničkom domaćinstvu-kućna lista broj od 13.10.2021., -Rješenje 58-0-Su-1170/21 od 22.6.2021., -Rješenje broj 058-0-Su-2215/21 od 15.10.2021., -Zahtjev Su-2215-1/21 od 22.10.2021., -Rješenje broj 058-0-Su-2215-2/21od 28.10.2021., -Zahtjev Su-2215-2/21 od 5.11.2021., -Rješenje broj 058-0-Su-2215-2/21od 12.11.2021., -Ugovor o zakupu od 30.4.2021., -Odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća broj 04-07-3-1662-1/2021 od 15.4.2021., -Rješenje Općinskog suda Mostar 58-0-Su-941/21., -Potvrda broj 058-0-Su-2265/21 od 22.10.2021., -Potvrda broj 058-0-Su-1948/22 od 13.9.2022., -Zahtjev radi izdavanje potvrde broj Su 1948/22 od 12.9.2022., - Očitovanje Općinskog suda Mostar broj 058-0-Su-2587/21 od 3.12.2021., -Očitovanje Ministarstva pravosuđa HNŽ broj 02-07-537/21 od 3.12.2021.,-Odluka Vijeća Ministara BiH o visini osnovice obračuna plaće zaposlenim u institucijama BiH za 2019. godinu broj 137/18 od 18.7.2018., -Odluka Vijeća Ministara BiH o visini osnovice obračuna plaće zaposlenim u institucijama BiH za 2020. godinu broj 184/20 od 2.9.2020. (Službeni glasnik BiH, broj 61/20), -Odluka Vijeća Ministara BiH o visini osnovice obračuna plaće zaposlenim u institucijama BiH za 2022. godinu broj 8/22 od 30.32022. (Službeni glasnik BiH, broj 23/22), -Saopćenje Agencije za statistiku BiH od 15.2.2019. o isplaćenim prosječnim mjesečnim plaćama zaposlenih u 2018. godini u iznosu od 879 KM, -Saopćenje Agencije za statistiku BiH od 17.2.2020. o isplaćenim prosječnim mjesečnim plaćama zaposlenih u 2019. godini u iznosu od 921 KM, -Saopćenje Agencije za statistiku BiH od 18.2.2021. o isplaćenim prosječnim mjesečnim plaćama zaposlenih u 2020. u iznosu od 956 KM, -Saopćenje Agencije za statistiku BiH od 18.2.2022. o isplaćenim prosječnim mjesečnim plaćama zaposlenih u 2021. godini u iznosu od 998 KM, -Saopćenje Agencije za statistiku BiH od 18.8.2022. o isplaćenim prosječnim mjesečnim plaćama zaposlenih za 1. do 6. mjeseca 2022. godine u iznosu od 1085 KM, -Publikacija Federalnog zavoda za statistiku od 2022. godine za HNŽ u kojem je zvanična statistika prosječne neto isplaćene plaće za 2020. godinu 1029,00 KM, te 2021. godinu u iznosu 1080,00 KM; - Publikacije Federalnog zavoda za statistiku od 7. mjeseca 2021. do 8. mjeseca 2022., Mjesečni statistički pregled Federacije BiH po županijama Hercegovačko-neretvanska Županija u kojem su navedene prosječna neto plaća za mjesece, - Izvještaj o radu pravobraniteljstva BiH za period od 1.1.2020. do 31.12.2020., od 7. mjeseca 2021. godine, - dopis kantonalnog Ministarstva pravde KS od 23.9.2022. - fotografije stana u kojem tužitelj stanuje (4 fotografije), Platna lista za tužitelja za mjesec 9/2022, Platna lista za tužitelja za mjesec 10/2022.

Tuženik je na glavnoj raspravi izveo dokaze čitanjem sljedećih isprava: -rješenje Općinskog suda u Mostaru broj 058-0-Su-2215/21 od 15. 10. 2021., -rješenje Općinskog suda u Mostaru broj 058-0-Su-1170/21 od 22. 6. 2021., -Izjašnjenje Općinskog suda u Mostaru broj 058-0-Su-2587/21 od 3. 12. 2021., -rješenje Općinskog suda u Mostaru broj: 058-0-Su-2215/21 od 28. 10. 2021., -Izjašnjenje dopis Ministarstva pravosuđa uprave i lokalne samouprave broj 02-07-537-/21 od 3. 12. 2021., -akt Ministarstva pravosuđa broj 02-07-188-1/22 od 14.4.2022., -akt Ministarstva pravosuđa HNŽ broj 02-07-479/22 od 21.9.2022., -akt Ministarstva pravde i uprave KS broj 03-02-05-35935-1/22 od 23.9.2022., -uredba o naknadi za vrijeme provedeno u pripravnosti za rad sudaca i tužitelja i naknadi za odvojeni život od obitelji i smještaju u mjestu rada tužitelja, sudaca i stručnih suradnika u sudovima i HNŽ/K i Županijskom tužiteljstvu HNŽ/K, -očitovanje ministarstva pravosuđa i uprave Unsko Sanskog kantona broj 07-07-9118-2/22 od 29.9.2022., očitovanje ministarstva pravosuđa i uprave Zapadno Hercegovačkog kantona broj 03-03-08-685-1/22 od 29.9.2022., akti-zahtjevi ŽJP Mostar upućeni Ministarstvima pravosuđa i uprave Unsko-Sanskog kantona i Županije ZH svi broj p-61/21 od 15.9. 2021.

Po prijedlogu tužitelja izveden je dokaz vještačenjem po vještaku ekonomske struke Maji Sušac, a na glavnoj raspravi pročitan je nalaz i mišljenje istog vještaka te je vještak saslušan.

Nakon razmatranja činjenica koje su stranke iznijele, u skladu s čl. 7. ZPP-a i ocjene izvedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:

Nije sporno među parničnim strankama da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u u Sarajevu na adresi Ahmeda Muratbegovića br. 2, da je za suca Općinskog suda u Mostaru imenovan odlukom VSTV od 15. 4. 2021., da je stupio na dužnost suca i zasnovao radni odnos kao sudac Općinskog suda u Mostaru sa danom 1. 5. 2021.

Nije sporno ni da je predsjednik Općinskog suda u Mostaru (dalje u tekstu predsjednik suda) donio rješenje broj 058-0-Su-2215/21 od 15. 10. 2021. kojim je odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu naknade za odvojeni život i smještaj u Mostaru, te da je donio rješenje broj Su-2215-1/21 od 22. 10. 2021. i rješenje broj 058-0-Su-2215-2/21 od 12. 11. 2021.

Nesporno je da tužitelju za utuženi period nije isplaćena naknada za odvojeni život od obitelji i naknada za smještaj u Mostaru.

Sporna je zakonitost i ustavnost navedenih rješenja predsjednika suda od 15. 10. 2021. i od 28. 10. 2021., te je sporno je li tuženik prema tužitelju učinio diskriminaciju ne donošenjem odredbi koji propisuju naknadu na ime odvojenog života od obitelji i na ime smještaja, a koje bi se odnosile na tužitelja kao suca Općinskog suda u Mostaru. Također je sporno je li tuženik prema tužitelju kao izabranom nositelju pravosudne funkcije učinio diskriminaciju donošenjem u tijeku ovog postupka Uredbe o naknadi za vrijeme provedeno u pripravnosti za rad sudaca i tužitelja i naknadi za odvojeni život od obitelji i smještaja u mjestu rada tužitelja, sudaca i stručnih suradnika u sudovima u HNŽ i Županijskom tužiteljstvu u HHŽ, te je sporna aktivna legitimacija tužitelja i pasivna legitimacija tuženika, kao i visina tužbenog zahtjeva.

Iz cipsovih prijava prebivališta i Izjave o zajedničkom domaćinstvu-kućna lista od 13. 10. 2021. utvrđeno je da tužiteljeva obitelj, supruga i troje malodobne djece imaju prijavljeno prebivalište na istoj adresi u Sarajevu kao i tužitelj.

Iz Ugovora o zakupu stana zaključenog dana 30. 4. 2021. utvrđeno je da je između zakupodavca J.O. i tužitelja kao zakupca zaključen ugovor o zakupu stana u Mostaru na adresi Bajatova 10, površine 42 m2, koji je zaključen na neodređeno vrijeme i kojim je ugovoreno da će zakupac plaćati zakupodavcu mjesečnu kiriju od 1. 5. 2021. u iznosu od 450,00 KM mjesečno.

Rješenjem predsjednika Općinskog suda u Mostaru broj 058-0-Su-2215/21 od 15. 10. 2021. odbijen je u cijelosti kao neosnovan zahtjev suca N.K. za isplatu naknade za odvojen život u smještaju u Mostaru. U obrazloženju navedenog rješenja navodi se da isplata ove vrste naknade nije ni propisana zakonom o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji BiH, a što je ustanovljeno i u presudi Ustavnog suda F BiH broj U-28/11 (objavljena u Sl. novinama Federacije BiH broj 27/2012 od 28. 3. 2012.) u kojoj je u stavku drugom izreke sucima, tužiteljima i stručnim suradnicima u Federaciji BiH dato pravo na isplatu naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnog praznika, naknada zbog bolesti ili povrede, naknada troškova za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti, naknada za porodiljski dopust i pravo na otpremninu prilikom odlaska u mirovinu kao i ostalim proračunskim korisnicima, dok je u stavku tri izreke presude odbijen dio zahtjeva za utvrđivanje naknade za odvojeni život, za troškove selidbe i za jubilarnu naknadu za suce, tužitelje i stručne suradnike u Federaciji BiH. Nadalje se navodi da je presuda implementirana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji BiH koji je objavljen u Sl. novinama Federacije BiH broj 55/13 od 17. 7.2 013. gdje nije predviđena ni propisana isplata naknade za odvojen život sudaca, tužitelja i stručnih suradnika u Federaciji F BiH. Nadalje se navodi da predsjednik suda kao rukovoditelj ne može odlučivati po odredbama ZUP-a F BiH kao ni odredbama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji BiH za potraživanje naknada u retroaktivnom periodu kako to sudac traži za period od 1. 5. 2021. do dana podnošenja zahtjeva (zahtjev podnesen 14. 10. 2021.).

Odlučujući o zahtjevu tužitelja od 22. 10. 2021. za ispravkom rješenja od 15. 10. 2021., alternativno žalbi na navedeno rješenje te zahtjevu za dopunu zahtjeva radi naknade radi ostvarivanja prava na odvojen život i smještaj, predsjednik suda donio je rješenje broj 058-0-Su-2215-2/21 od 28. 10. 2021. kojim se: - Odbija kao neosnovan zahtjev za ispravku rješenja od 15. 10. 2021., - Odbija kao neosnovana žalba na rješenje od 15. 10. 2021., te - Odbija kao neosnovana dopuna zahtjeva za ostvarivanje prava na troškove smještaja i naknade za odvojen život u Mostaru u iznosu od 440,00 KM do 700,00 KM.

U obrazloženju navedenog rješenja navodi se zahtjev za ispravku rješenja traži jer smatra da nema pravnog lijeka iz razloga što u konkretnom slučaju nema dvostepenosti da odlučuje donositelj odluke o istom pitanju i iz razloga što je u Zakonu o radu u vezi sa Zakonom o upravnim sporovima pravna zaštita regulirana redovnim sudskim postupkom pa se tako nema pravo na daljnju zaštitu u upravnom postupku, te je odluka suda konačna i protiv koje nije dozvoljen pravni lijek.

Obrazlažući zahtjev za ispravku rješenja predsjednik suda navodi da u odlučivanju po zahtjevima ove vrste u sudovima odlučuje isključivo rukovoditelj suda-predsjednik, da ni jednim zakonskim propisom nije predviđen drugi organ ili pojedinac koji može odlučivati u drugom stupnju, te također nije predviđena mogućnost da se na zahtjeve žalba nije dopuštena, to se dvostepenost odlučivanja može ostvariti isključivo na način da u drugom stupnju odlučuje predsjednik suda.

Žalba na rješenje je odbijena jer se razlozi za odbijanje navedeni u rješenju od 15. 10. 2021. nisu promijenili, odnosno postojeće zakonsko rješenje - Zakon o plaćama i naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji BiH (Sl. novine F BiH broj 22/09 i 55/13) nije propisao pravo na isplatu naknade za odvojen život sudaca, tužitelja i stručnih suradnika u Federaciji BiH, a koje pravo nije ustanovljeno ni u presudi Ustavnog suda BiH broj U-28/11 (objavljena u Sl. novinama F BiH broj 27/2012 od 28.3.2012. godine) koja je bila osnova za izmjenu do tada važećeg Zakona o plaćama i naknadama sudaca i tužitelja u F BiH.

U dijelu koji se odnosi na dopunu zahtjeva ili novi zahtjev tužitelj je istakao zahtjev radi ostvarivanja prava na odvojen život i smještaj u Mostaru u skladu sa pozitivnim propisima i svemu do sada iznesenom u ovom podnesku i zahtjevu od 14. 10. 2021. u iznosu od 450,00 do 700,00 KM. U obrazloženju navedenog rješenja od 28. 10. 2021. navodi se da se ovaj zahtjev suštinski ne razlikuje od činjenica i traženja prava na naknadu za odvojen život navedenih u zahtjevu tužitelja od 14. 10. 2021. pa se isti odbija iz razloga što Zakon o plaćama i naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji BiH nije propisao pravo na naknadu za troškove smještaja i troškove odvojenog života za suce i tužitelje u Federaciji BiH, bilo u paušalnom ili stvarnom iznosu troškova ove naknade te je nepotrebno ulaziti u odlučivanje o pojedinačnom iznosu i visini ove naknade.

Odlučujući o zahtjevu tužitelja od 5. 11. 2021. predsjednik suda donio je rješenje broj 058-0-Su-2215-2/21 od 12. 11. 2021. kojim se ispravlja dio rješenja broj 058-0-Su-2215-2/21 od 28. 10. 2021. u dijelu upute o pravnom lijeku koja sada glasi: „Protiv ovog rješenja može se pokrenuti postupak za njegovo preispitivanje pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana prijema Rješenja.“ Također je odlučeno da u ostalom dijelu rješenje ostaje nepromijenjeno.

Plaće, naknade i druga materijalna prava sudaca, tužitelja i stručnih suradnika utvrđena su Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine.

U vrijeme donošenja rješenja predsjednika Općinskog suda u Mostaru broj 058-0-Su-2215/21 od 15. 10. 2021. i broj 058-0-Su-2215-2/21 od 28. 10. 2021. na snazi je bio Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BiH, br. 72/05, 22/09 i 55/13, dalje u tekstu Zakon o plaćama…). Ovim Zakonom sucima, tužiteljima i stručnim suradnicima nije bilo priznato pravo na troškove smještaja i odvojenog života, pa sud ocjenjuje da su zakonite navedene odluke predsjednika suda kojim je cijelosti odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu naknade za odvojeni život i smještaj u Mostaru jer je te odluke predsjednik suda donio na temelju zakona koji je važio u vrijeme donošenja tih odluka. Bez zakonskog osnova kojim je sucima propisano pravo na naknadu za odvojeni život i smještaj, predsjednik suda nije mogao tužitelju priznati pravo na ove naknade, pa je pravilno odbio zahtjev tužitelja. Dakle, budući je navedene odluke predsjednik suda donio na temelju važećeg Zakona o plaćama…. te odluke nisu nezakonite radi čega je neutemeljen zahtjev tužitelja kojim traži da sud poništi ove odluke kao nezakonite.

Tužitelj traži da sud poništi navedene odluke predsjednika suda i kao neustavne, međutim parnični sud nije ovlašten u parničnom postupku ispitivati ustavnost bilo kojeg propisa pa tako ni odluka predsjednika suda kojim je isti odlučivao o pravima iz radnog odnosa tužitelja kao suca Općinskog suda u Mostaru.

Tužitelj smatra da je diskriminiran od strane tuženika u odnosu na izabrane dužnosnike, državne službenike, namještenike i druge zaposlene u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nivou HNŽ, jer tuženik nije donio odredbe koje propisuju naknadu na ime odvojenog života od obitelji i na ime smještaja, a koje bi se odnosile na tužitelja kao suca Općinskog suda u Mostaru, odnosno što nije normirao obračune i isplatio naknade prava odvojenog života i pravo naknade za smještaj, a koje pripadaju drugim osobama koji ostvaruju ovo pravo u Hercegovačko-neretvanskoj županiji i Bosni i Hercegovini.

Tuženik jest donio Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće (Službene novine HNK/Ž broj: 4/19), a iz članka 1. je vidljivo da se tom uredbom uređuju uvjeti, kriteriji i način ostvarivanja naknada i drugih materijalnih prava koja pripadaju rukovodećim i ostalim državnim službenicima, namještenicima u županijskim tijelima uprave, nositeljima izvršnih dužnosti u HNŽ i izabranim dužnosnicima, koja nemaju karakter plaće.

Za izabrane dužnosnike, nositelje izvršnih funkcija i savjetnike u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji BiH, državne službenike i namještenike u organima državne službe Federacije, druge zaposlene u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, plaća i naknade utvrđeni su Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BiH broj 45/10, 111/12., 20/17).

U smislu članka 62. navedenog Zakona prava na naknade i dodatke na plaću zaposlenih u organima vlasti u Federaciji BiH odnose se na zaposlene u županiji, općini i gradu, a visinu i način ostvarivanja prava na naknade i dodatke na plaću za županije će utvrditi vlada županije, a za općinu i grad općinsko odnosno gradsko vijeće.

Dakle tuženik je imao zakonsku osnovu za donošenje uredbe kojom je izabranim dužnosnicima, državnim službenicima, namještenicima i drugim zaposlenim u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nivou HNŽ, utvrđena visinu i način ostvarivanja prava na naknade, između ostalog i naknada troškova za odvojeni život od obitelji i naknada troškova smještaja u mjestu rada.

Iz navedenog je jasno da tuženik, u odnosu na izabrane dužnosnike, državne službenike, namještenike i druge zaposlene u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nivou HNŽ, nije donio „odredbe koje propisuju naknadu na ime odvojenog života od obitelji i na ime smještaja“ već je donio „odredbe“ odnosno uredbu kojom je utvrđena visina i način ostvarivanja prava na naknade koje su propisane zakonom. Naime uredbe su niži pravni akti od zakona koji moraju biti u skladu sa zakonom, a uredbom kao provedbenim propisom se razrađuju pojedine odredbe zakona radi osiguranja uvjeta za odgovarajuću primjenu toga zakona.

Zakon o plaćama… (Službene novine Federacije BiH, br. 72/05, 22/09 i 55/13) izmijenjen je Zakonom o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je objavljen u Službenim novinama Federacije BiH broj 61//22 od 3.8.2022. Člankom 3. ovog zakona propisano je da se dodaje novi članak 6. d. koji glasi: (Naknada za odvojeni život od obitelji i smještaj u mjestu rada) - Suci, tužitelji i stručni suradnici iz članka 4. ovoga zakona čije je mjesto prebivališta udaljeno više od 70 kilometara od mjesta suda i tužiteljstva u kojemu obavljaju dužnost imaju pravo na naknadu troškova za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova smještaja u mjestu rada čiju visinu će posebnim propisom utvrditi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine za Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Federalno tužiteljstvo, a nadležne vlade kantona za općinske sudove, kantonalne sudove i kantonalna tužiteljstva.

Člankom 5. navedenog Zakona propisano je da će Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i nadležne Vlade kantona propis iz članka 6d. i 6.e. ovoga zakona donijeti u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona, dok je člankom 6. propisano da ovaj zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u Službenim novinama Federacije BiH. Zakonom o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama... stupio je na snagu 11.8.2022.

Dakle, tek je navedenim Zakonom o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama … (Sl. novine Federacije BiH broj 61//22 od 3.8.2022.) utvrđena obveza tuženika da donese propis o visini troškova za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova smještaja u mjestu rada.

Prije donošenja navedenog Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine kojim je sucima, tužiteljima i stručnim suradnicima priznato pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i smještaj u mjestu rada, tuženik nije mogao donijeti nikakve propise vezano za ove naknade, a pogotovo nije mogao propisivati te naknade jer se iste mogu propisati samo zakonom. Dakle tuženik nije mogao donijeti „odredbe koje propisuju naknadu na ime odvojenog života od obitelji i na ime smještaja, a koje bi se odnosile na tužitelja kao suca Općinskog suda u Mostaru“ niti je mogao normirati obračune i isplaćivati naknade za odvojeni život i smještaj, koje tužitelj navodi u tužbenom zahtjevu pod točkom I.

Prema tome, budući tuženik nije ovlašten donositi „odredbe koje propisuju naknadu na ime odvojenog života od obitelji i na ime smještaja“ za suce i tužitelje, to tuženik nije mogao ni učiniti diskriminaciju prema tužitelju.

To je jasno i iz odluke AP-2985/19 od 9.7.2021. (točka 49. i 50.) koju sam tužitelj citira u tužbi: „Zakon o platama i naknadama…diskriminacijski, zato što ne propisuje pravo na naknadu na ime troškova smještaja tokom rada sudijama, tužiocima i drugom stručnom osoblju zaposlenom u pravosudnim institucijama…pa zato što ne sadrže odredbe u pogledu naknada na ime troškova smještaja, nije u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava BiH, jer krši načelo neovisnosti pravosuđa kao osnovne garancije vladavine prava. Osim toga, zbog toga što ne sadrži navedeno, osporeni zakon nije u skladu sa odredbama člana II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 14. Europske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima“

U izvješću o radu Pravobraniteljstva BiH za period od 1. 1. 2020. do 31. 12. 2020. navodi se da je, na temelju Odluke Ustavnog suda BiH broj U-7/12 od 30. 1. 2013. i Odluke Ustavnog suda BiH broj U-29/13 od 28. 3. 2014., Sud Bosne i Hercegovine, kao nadležni sud, ustanovio sudsku praksu u kojoj tužiocima oličenim u pravosudnom osoblju Suda Bosne i Hercegovine, Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, dosuđuje naknade štete zbog diskriminacije obzirom da Zakonom o platama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine nisu utvrđena prava na naknadu za ishranu u toku rada, prijevoza na posao i sa posla, odvojen život i smještaj.

Dakle iz navedenog Izvješća je vidljivo da Sud Bosne i Hercegovine dosuđuje naknade štete zbog diskriminacije obzirom da Zakonom o platama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine nisu utvrđena prava na naknadu za ishranu u toku rada, prijevoza na posao i sa posla, odvojen život i smještaj.

I na temelju citiranog teksta iz Izvješća Pravobraniteljstva BiH proizlazi da tuženik nije mogao učiniti diskriminaciju prema tužitelju jer tuženik nije taj koji donosi Zakon o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine, niti je mogao donositi uredbe ili druge akte kojim bi propisao pravo na naknadu za odvojeni život i smještaj za suce i tužitelje jer pravo na propisivanje tih naknada nije u nadležnosti tuženika.

Slijedom navedenog sud zaključuje da tuženik nije pasivno legitimiran za predmetnu tužbu radi čega je neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja pod stavkom I kojim traži utvrđenje diskriminacije zbog nedonošenja odredbi koje propisuju naknadu na ime odvojenog života od obitelji i na ime smještaja, a koje bi se odnosile na tužitelja kao suca Općinskog suda u Mostaru, pa nedonošenje navedenih odredbi nije moglo imati za posljedicu ni povredu Ustavom zagarantovanih prava tužitelja, ni diskriminaciju tužitelja, ni umanjenje imovine tužitelja, niti je slijedom tog tužitelju pričinjena šteta. Slijedom navedenog neutemeljen je i zahtjev tužitelja za poništenje odluka predsjednika suda (stavak III), zahtjev za isplatu naknada na ime troškova smještaja u Mostaru i štete (stavak IVa), zahtjev za isplatu naknade za odvojeni život od obitelji i štete (stavak Va), zahtjev za otklanjanje posljedica diskriminacije (stavak VI) i zahtjev za naknadu nematerijalne štete (stavak VII), pa su navedeni zahtjevi tužitelja u cijelosti odbijeni.

Za istaći je da na strani tuženika nema odgovornosti ni za naknadu štete tužitelju jer tuženik nije mogao prouzročiti štetu tužitelju nedonošenjem odredbi koje propisuju naknadu na ime odvojenog života od obitelji i na ime smještaja, budući tuženik nije nadležan propisivati ove naknade. Člankom 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list RBiH br. 2/92, 13/93 i 13/94, te Službene novine Federacije BiH br. 29/03 i 42/11, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da, tko drugom prouzroči štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je člankom 155. propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Opće pretpostavke za naknadu štete u smislu navedenih odredbi jesu: šteta, štetna radnja, njena protupravnost i uzročna veza između štete i štetne radnje. Budući tuženik nije ima zakonsku osnovu za propisivanje prava na naknadu na ime odvojenog života od obitelji i na ime smještaja za suce i tužitelje, on nije mogao počiniti štetu propuštanjem donošenja propisa za koje nije ovlašten niti u tome propuštanju postoji protupravnost.

Tužbenim zahtjevom pod satvkom II tužitelj traži da se utvrdi da je prema tužitelju od strane tuženika učinjena diskriminacija na način da je donošenjem u toku ovog postupka Uredbe o naknadi za vrijeme provedeno u pripravnosti za rad sudaca i tužitelja i naknadi za odvojeni život od obitelji i smještaj u mjestu rada tužitelja, sudaca i stručnih suradnika u sudovima u HNŽ i Županijskom tužiteljstvu u HHŽ, nejasno, nejednako i neproporcionalno normirao isplatu naknade za odvojen život i naknadu za smještaj, u odnosu na suce i tužitelje i druge normativno povezane osobe komparativnog statusa u Bosni i Hercegovini.

Na temelju članka 6.d. i članka 6.e. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine (Sl. novine Federacije BiH broj 72/05, 11/09, 55/13 i 61//22) tuženik je donio Uredbu o naknadi za vrijeme provedeno u pripravnosti za rad sudaca i tužitelja i naknadi za odvojeni život od obitelji i smještaj u mjestu rada tužitelja, sudaca i stručnih suradnika u sudovima HNŽ-K i Županijskom tužiteljstvu HNŽ-K koja je objavljena u Narodnim novinama HNŽ broj 9/22 od 6.10.2022.

Člankom 6. ove Uredbe utvrđena je visina naknade za odvojeni život od obitelji i smještaj u mjestu rada. odnosno ovim člankom propisano je da suci, tužitelji i stručni suradnici u Hercegovačko-neretvanskoj županiji-kantonu čije je mjesto prebivališta udaljeno više od 70 kilometara od mjesta suda i tužiteljstva u kojemu obavljaju dužnost, imaju pravo na naknadu troškova za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova smještaja u mjestu rada u visini od 250,00 KM.

Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine nije propisan način određivanja naknade troškova za odvojeni život od obitelji i naknade troškova smještaja u mjestu rada, niti su propisana ograničenja tuženiku u određivanju visine ovih naknada, radi čega tuženik nije pasivno legitimiran ni za tužbeni zahtjev pod stavkom II.

Za istaći je da se sam tužitelj u tužbi pozvao na Uredbu o naknadama koje nemaju karakter plaće (Sl novine Federacije BiH broj 63/10, 22/11, 66/11 i 51/12), a kojom su uređeni uvjeti, kriteriji i način ostvarivanja naknada i drugih materijalnih prava koji pripadaju rukovodećim i ostalim državnim službenicima i namještenicima u federalnim organima uprave, a koja nemaju karakter plaće. Člankom 4. ove Uredbe propisano je: Državni službenik i namještenik, čije je mjesto prebivališta udaljeno više od 70 kilometara od mjesta organa državne službe u kojemu obavlja službenu dužnost, imaju pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova smještaja u mjestu rada u visini od 250,00 KM.

Iz prednjeg je vidljivo da Uredba o naknadi za vrijeme provedeno u pripravnosti za rad sudaca i tužitelja i naknadi za odvojeni život od obitelji i smještaj u mjestu rada tužitelja, sudaca i stručnih suradnika u sudovima HNŽ-K i Županijskom tužiteljstvu HNŽ-K, za koju tužitelj navodi da ga diskriminira, sadrži identičnu odredbu o visini naknade troškova za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova smještaja u mjestu rada kao Uredba o naknadama koje nemaju karakter plaće (Sl novine Federacije BiH broj 63/10, 22/11, 66/11 i 51/12), odnosno obje uredbe propisuju pravo na naknadu za odvojeni život od obitelji i naknadu troškova smještaja u mjestu rada u visini od 250,00 KM. Međutim, navedena Uredba o naknadama koje nemaju karakter plaće (Sl novine Federacije BiH broj 63/10, 22/11, 66/11 i 51/12) ne može se primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na postavljene tužbene zahtjeve tužitelja.

U svakom slučaju tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknada za odvojeni život i naknadu troškova smještaja u mjestu rada nakon donošenja Uredbe objavljene u Narodnim novinama HNŽ broj 9/22 od 6.10.2022. preuranjen je, što je razlog za odbijanje istog. Naime, za naknade koje tužitelj potražuje nakon donošenja navedene Uredbe ne postoji odluka predsjednika Općinskog suda u Mostaru. Budući o ovim naknadama koje se odnose na period nakon donošenja Uredbe ne postoji odluka predsjednika suda, to ovaj sud ne može odlučivati o zahtjevu tužitelja za isplatu istih, jer rješenjima broj 058-0-Su-2215/21 od 15. 10. 2021. i broj 058-0-Su-2215-2/21 od 28. 10. 2021., za koje tužitelj traži poništenje kao nezakonitih i neustavnih, nije odlučivano o naknadama za odvojeni život i smještaj temeljem Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je objavljen u Službenim novinama Federacije BiH broj 61//22 od 3.8.2022., niti na temelju Uredbe objavljene u Narodnim novinama HNŽ broj 9/22 od 6.10.2022.

Člankom 177. ZPP-a propisano je da sud može naložiti tuženiku da obavi određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Budući zahtjevi tužitelja pod stavcima IVb i Vb nisu dospjeli do zaključenja glavne rasprave sud je iste odbio.

Slijedom prednjih navoda tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neutemeljen pa je sud isti odbio u cijelosti.

Ostali navodi i dokazi nisu odlučujući za odluku o tužbenom zahtjevu radi čega ih sud nije posebno razmatrao ni cijenio.

Odluka o troškovima postupka pod stavkom 2. izreke presude temelji se na članku 386. st. 1. i članku 395. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Federaciji BiH (čl. 12., 13. i 33.).

Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u parnici, a kojeg je u ovom postupku zastupao zakonski zastupnik javni pravobranitelj, priznati su sljedeći troškovi postupka: nagrada za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 360,00 KM, nagrada za izgubljeno vrijeme za ročište od 14.9.2022. koje je odloženo na prijedlog tuženika (25% nagrade) u iznosu od 180,00 KM, nagrada za zastupanje na pripremnom ročištu od 13.10.2022. u iznosu od 720,00 KM, i za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 15.12.2022. u iznosu od 720,00 KM, što ukupno iznosi 1.980,00 KM, pa je tužitelj obvezan iste nadoknaditi tuženiku.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Mostaru. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, a rok za žalbu počinje teći prvog narednog dana nakon dostavljanja prijepisa presude.

Sudac

Gorjana Šajin